Što je papu najviše moralno pogađalo i deprimiralo
Vrijeme u kojemu živimo često pred nas postavlja pitanja pozitivne i negativne duhovne moći pojedinca i zajednica u kojima živimo. Čini nam se da je mnogo toga „izokrenuto“, da nije onako kako bi trebalo biti. Zato s pravom postavljamo pitanje što je moralno izgrađujuće, a što razgrađujuće djelovanje u svim sferama našega života. Pitanje zla vječito je pitanje. Zašto, kako, od koga dolazi, tko ga sije i s kojim razlogom? Na to pitanje teško je odgovoriti ili napraviti detaljnu analizu sijanja zla.
Umirovljeni papa, emeritus Benedikt XVI., o duhovnoj moći Antikrista
Vrstan teolog i poznavatelj pastoralne situacije sveopće Crkve, filozofsko ideoloških pokreta i gibanja u svijetu, Benedikt XVI., duboko duhovno promišlja i analizira postojeću stvarnost. Da je to tako svjedoče svjetski mediji: „Prema osvrtima medija, umirovljenog 93-godišnjeg papu Benedikta najviše pogađaju sklapanje brakova među homoseksualcima, pobačaj, genetska ideologija i neka genetska istraživanja na ljudima, te stvaranje čovjeka u laboratorijima, koje uspoređuje s ‘duhovnom snagom antikrista’ te smatra da je nužno potrebna molitva Sveopće crkve“ (IKA, 5. svibnja 2020.).
„Duhovna moć Antikrista“
Tko je Antikrist? To pitanje ljudi vrlo često sebi postavljaju. Neki odgovor na to pitanje pronalaze u nekim pojedincima, a neki u djelovanju nekih grupacija ljudi. Benedikt XVI., kao teolog i filozof s velikom životno-pastoralnom praksom, „duhovnu moć Antikrista“ pronalazi među onima koji favoriziraju sklapanje brakova među homoseksualcima, pobačaj, genetska istraživanja, te stvaranje čovjeka u laboratorijima. Lako je prepoznati ljude i sve one koji stoje iza tih ideja i ideologije koja je protivna biblijskoj slici čovjeka, slici stvaranja čovjeka od Boga, preko ljubavi roditelja. Globalizam, liberalizam bez granica i rodna ideologija vrlo su često u službi Antikrista. Izokrenute su vrijednosti čovjekova života. Došlo je do inverzije vrednota, uz pomoć neprestanog ponavljanja da je važno nešto što zapravo nije važno, da je loše nešto što zapravo nije loše, a dobro što zapravo nije dobro. U toj novoj umjetno stvorenoj (ne)moralnoj klimi razmišljanja društvo znade ekskomunicirati iz sebe pojedinca koji razmišlja drukčije od favoriziranog globalističkog svjetonazora i stila života.
Diktatura globalističko-liberalnog svjetonazora i ekskomunikacija
Pod naizgled humanističkim ideologijama, u suvremenome svijetu skriva se u biti diktatura nemoralno raspojasanih globalista. Svijetu, društvima i državama nameću se, „pod moraš“, polako, ali sustavno, nove ideje, nova ideologija, rodna ideologija, genetski inženjering. Tko se tome protivi biva ekskomuniciran iz društva, a njegovo mišljenje i stajališta postaju iracionalni i irelevantni. Nitko se na ta stajališta na obazire zato što je ta osoba „ekskomunicirana iz društva“. „Svatko tko im se suprotstavi bit će isključen iz ‘osnovnog društvenog konsenzusa’. Konkretan primjer: danas je svatko tko se protivi ‘homoseksualnom braku’ ‘društveno ekskomuniciran’“ (Benedikt XVI., IKA, 5. svibnja 2020.).
Ekskomunikacija
Ekskomunikacija (srednjovjekovno, lat. excommunicatio: isključenje iz zajednice), crkvena kazna kojom se pojedinca, skupinu, pokret, stranku, grad, narod, državu i slično isključuje iz zajednice vjernika. Prema katoličkom kanonskom pravu, ekskomunikacija isključuje iz crkvene zajednice i nameće lišavanje svih crkvenih blagodati, osim u smrtnoj opasnosti. Razlozi za ekskomunikaciju mogli su biti: krivovjerje, shizma, tiskanje i čitanje zabranjenih knjiga, vjenčanje ili krštenje djece u nekatoličkoj crkvi, pozivanje na svjetovnu vlast protiv odluka crkvene vlasti, izdavanje zakona i uredaba koji su u suprotnosti s interesima Crkve, fizički napadaj na crkvenoga službenika, oduzimanje crkvenih dobara itd. Prema novome kanonskom pravu, razlozi su uglavnom krivovjerje, javna sablazan, te zloporabe i povrede vezane uz sakrament ispovijedi. U protestantskim zajednicama i u pravoslavnim crkvama odredbe o ekskomunikaciji analogne su katoličkima. Ekskomunikacija se javlja već u prakršćanstvu, po ugledu na herem i niddah kod Židova te exsecratio i diris kod Rimljana. U srednjem vijeku ekskomunikacija je bila i sredstvo u borbi za svjetovnu vlast pa su se njome služili crkveni prelati i papa kako bi diskvalificirali svoje političke protivnike, a katkad bi ekskomunicirali i cijele narode.
Ekskomunikacija iz društva
Po uzoru na ekskomunikaciju crkvenog karaktera, suvremeno liberalno i sekularizirano društvo ekskomunicira one koji se protive glavnim globalističkim idejama. Pa će tako nekoga tko se protivi sklapanju homoseksualnih brakova proglasiti homofobom godine. Tom gestom pečatiranja mediji će ga obilježiti i na taj izrazito podmukao način izbaciti iz društva. To nam u biti svjedoči da je globalizam s liberalizmom zapravo užasna diktatura. Ako ne misliš kao mi, slijedi ti javna ekskomunikacija. Te žalosne i pogubne stvarnosti svjesni su papa emeritus Benedikt XVI. i velik dio Sveopće crkve. Diktatura globalizma, liberalizma, konzumerizma oduzela je čovjeku na podmuklo fin način slobodu osobnog i javnog razmišljanja (ZA i PROTIV). Zato narod radije šuti, a pojedinci se oprezno čuvaju etiketiranja i društvene ekskomunikacije.
Nova biografija pape emeritusa J. Ratzingera: „Mein Leben“, „Moj život“
Publicist Peter Seewald predstavio je u svibnju ove godine još jednu moćnu biografiju pape emeritusa Benedikta XVI. On opet „privodi“ razgovoru Benedikta XVI. Ali mnoga pitanja i dalje ostavlja bez odgovora. To je golema knjiga, 1150 stranica, dobrih 1600 grama papira. Na engleski i talijanski jezik knjiga „Mein Leben“ bit će prevedena u rujnu ove godine. Publicist Peter Seewald sveobuhvatno je promatrao život Josepha Ratzingera u „Benediktu XVI. – Život”. Taj veliki katolički teolog, rođen na Veliku subotu 1927., 16. travnja, u konklavama je izabran za poglavara Katoličke crkve 78 godina kasnije. Knjiga nije trijezna ili odvojena biografija, niti to želi biti. Ima osobine divljenja, kao što je češće slučaj u pisanju nekih hagiografija pravoslavlja, opisa svetaca. Počinje opisom djetinjstva. „Zgodan dječak, osjetljiv lik”, „mentalno predrasudan”, „nadaren, vrlo osjetljiv”, „posebno nježno, također posebno slabo dijete”. Ovo su neki od atributa kojima se Seewald koristi za opis dječaka Josepha Ratzingera na prvih stotinu stranica knjige.
Trajna vrijednost za Ratzingerove interpretacije
65-godišnji novinar i publicist Seewald, koji je odrastao gotovo 100 kilometara od mjesta na kojima je Ratzinger odrastao u katoličkom okruženju, kasnije je napustio Crkvu te se vratio zbog sukoba i zbližavanja s Ratzingerom. Papin biograf Peter Seewald analitički gleda na Josepha Ratzingera. Od 1996. posjeduje portretnu knjigu i nekoliko knjiga s intervjuima s J. Ratzingerom i papom Benediktom XVI.
Pokušaj objašnjenja spektakularne ostavke
Malen dio najnovije knjige, njezinih posljednjih osam stranica, u obliku je intervjua, prema razgovoru Petera Seewalda i pape emeritusa iz jeseni 2018. One će imati trajnu vrijednost za daljnju Ratzingerovu interpretaciju. Jer bivši papa očito pokušava oblikovati razumijevanje svoje ostavke iz 2013. godine i pogled na vezu sa svojim nasljednikom papom Franjom. U novoj knjizi, „Mein Leben“, papa emeritus Benedikt XVI. ističe kako ne postoje dvojica papa. „Ja sam, kao i brojni drugi, umirovljeni biskup“, pojasnio je papa emeritus Benedikt XVI., te istaknuo kako kanonski propisi ne dopuštaju ni pomisao na koegzistenciju dvojice papa. Biskupsko sjedište može imati samo jednog službenog biskupa. Neki poput Cristopha Stracka smatraju da će se posljedice Papine ostavke vjerojatno osjetiti u budućnosti Crkve. Ja osobno smatram da ne bi trebalo biti nikakvih posljedica. A razlog za to vidim u činjenici da je svaki papa poglavar Sveopće crkve i biskup Rima. Odlaskom pape Benedikta XVI. u mirovinu „ispražnjena je biskupska stolica“ rimskoga biskupa, koju je „popunio“ svojim dolaskom papa Franjo. I nema govora o pontifikatu dvojice papa u isto vrijeme.
Medijska „čeprkanja“ po biografijama
Knjiga „Mein Leben“ najjača je kada je riječ o ljudskim temama, također s obzirom na njegovu mladost, njegova iskustva tijekom nacističke ere. Čak i s teološkim žigosanjem, što je J. Ratzingera učinilo majstorom u pitanju „vjere i razuma”. I opet učite da je mladi Ratzinger jednom bio zaljubljen. „Tajna je imala ime. Žensko. Nikad nije otkrivena.” P. Seewald ostavlja prostora za još jednu knjigu. A novinari bi najradije „čeprkali“ kao kokoši po toj temi zaljubljenog Josepha, ali bi bez problema zaobišli jaku temu – onu o „duhovnoj moći Antikrista“. Prema onoj daj nam senzacija, a pusti teške teme. Kako mi je kazao jedan novinar: „O nekim temama ne trebate pisati, jer ih ionako mi ne možemo promijeniti“. Kakva li iracionalna stajališta jednog novinara i pogleda na istraživačko novinarstvo u svrhu općeg dobra?!
vlč. Vladimir Trkmić
