Srce
U Starom zavjetu srce je središte ljudske osobe, unutrašnjeg čovjeka s osjećajima srčanosti, radosti, naklonosti, brige. Srce je poticaj za djelovanje, namjere i htijenja. Božji je Savez upisan u srce (Jr. 31,33), srce budi čežnju za kućom Božjom (Ps. 42,5), u njemu se provjerava ljudska nedužnost (Ps. 24,4). Ono je mjesto osobnih tajni i čovjekova savjest. U Novom zavjetu govori se o srcu misleći na radost, ljubav, čežnju, ali i tjeskobu, na boli i lažne požude. Čovjek čini zlo već u svom srcu, a ne tek u djelu. Bog gleda u srce i može otvoriti srce za svoju blagovijest (Lk. 24,45) i dovesti do spoznaje svoje slave. Ljubav dolazi iz čista i od Boga ojačana srca ( 1 Sol. 3,13) Srce znači i savjest, čovjekovo unutarnje svetište u koje nitko osim Boga ne može prodrijeti. Bog je veći od našeg srca i znade sve (Iv. 3,20). Srce se u Bibliji spominje preko tisuću puta.
Katekizam Katoličke crkve o srcu
2563 Srce je boravište gdje jesam, gdje stanujem ( prema semitskom ili biblijskom izrazu gdje se „spuštam“.) ono je naše skriveno središte, nedohvatno našem razumu i drugima; samo Duh Božji može ga proniknuti i spoznati. Ono je mjesto odluke, u dubini naših duševnih težnji; mjesto istine, u kojem izabiremo život ili smrt; mjesto susreta – budući da smo na sliku božju, živimo u odnosu: srce je mjesto saveza.
2562 Odakle dolazi čovjekova molitva? Koji god bio jezik kojim molimo ( pokreti i riječi), sav čovjek moli. No, da bi označila mjesto iz kojeg molitva izvire, Pisma ponekad govore o duši ili duhu, najčešće o srcu (više od tisuću puta) Srce je ono koje moli. Ako je daleko od Boga, molitveni je izraz isprazan.
Tvrdoća srca ( grčki: sklerokardija, latiniski: duritia cordis )
U Bibliji je otvrdnuće srca bešćutno stanje koje zahvati čovjeka kad se zatvori Bogu i njegovoj spasenjskoj volji. Neki takvo stanje zovu i okorjelost ljudskog srca. Primjer te okorjelosti srca je slučaj kada je Mojsije učinio ustupak Izraelcima dopustivši ima rastavu braka i ponovnu ženidbu. „ Pristupe farizeji k Isusu pa ga upitaše: „ Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?“ On im odgovori: „ što vam zapovijedi Mojsije?“ Oni rekoše: „ Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo i – otpustiti.“ A Isus će im. „ Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed. Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih……… Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.“ (Mk. 10, 2 – 16)
Novo srce i nov duh
U Starom zavjetu prorok Ezekiel je zapisao: „ Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa. Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe.“ (Ezekiel 36,26-27) Na tom tragu čovjekove duhovnosti bilo je čitavo Isusovo javno djelovanje. Kao neprekidno nastojanje stvaranja izvorne duhovnosti zasnovane na činjenici da čovjekovo srce bude ispravno pred Bogom i ljudima.
Kako prepoznati znakove otvrdnuća srca
Božja riječ nas neprekidno upozorava na „sklerokardiju“, na otvrdnuće srca. Na duhovno stanje kada postajemo bezosjećajni za Boga i pokazivanje suosjećanja prema drugima. I da budemo ispunjeni empatijom. A empatija je jedna od najljepših ljudskih osobina. Ona je temelj svih ponašanja koje povezujemo s “dobrotom” te je izvor suosjećanja, altruizma, požrtvovnosti i milosrđa. S druge strane, manjak empatije temelj je većine destruktivnih i nasilnih ponašanja, odnosno svega što povezujemo sa “zlom”. Zločini se događaju zbog manjka empatije prema žrtvama. Ratovi se događaju zbog manjka empatije prema drugim skupinama ljudi. Manjak empatije omogućuje psihopatima da svoje žrtve tretiraju kao objekte i sredstvo za zadovoljavanje svojih želja.
Znakovi okorjelosti ili otvrdnuća srca
Na koje znakove bismo trebali paziti, koji će nam pokazati je li nam potreban Božji Duh da dođe i omekša naše srce
Beznađe i bespomoćnost
Kod mnogih ljudi, pa i vjernika katolika uglavnom prevladavaju osjećaji beznadnosti i bespomoćnosti, koji povezani s nedostatkom koncentracije, mogu značajno otežati provođenje svakodnevnih aktivnosti. Često znademo kazati: „ Nisam koncentriran na poslu, u toku vožnje, u molitvi, na svetoj misi.“ Ovi osjećaji mogu biti vrlo intenzivni i mogu trajati duže vremensko razdoblje. Ako traju duže pretvaraju se u depresiju. Depresiju prate i tjelesni simptomi poput umora, iscrpljenosti te poremećaja sna i apetita. Depresija se razlikuje od tuge i žalovanja koji su uobičajeni u ljudskom funkcioniranju.
Bezosjećajnost prema drugima
Najveća prepreka u duhovnosti može biti sebičnost. Egoizam (prema latinskom ego: ja), u filozofiji, podvrgavanje svih istina i vrijednosti vlastitu sudu i vlastitim interesima. U užem, etičkom smislu, egoizam je mišljenje da svaki čovjek treba u prvome redu misliti na sebe i da u svemu treba gledati na vlastitu dobrobit, bez obzira na druge, pa čak i na njihovu štetu. U različitim teorijskim varijantama egoizam se zasniva na temeljnoj postavci po kojoj je »ja« vrhovno načelo i najviše moralno dobro. Teorijski se egoizam opravdava biološkom težnjom čovjeka za samoodržanjem, iz čega proizlazi da je osjećaj za vlastito »ja« prvotan, a osjećaj za druge izveden, te da je egoist prirodan, normalan tip čovjeka (suprotno altruizam, altruist). Neki egoizam nježno zovu u prerušenom izdanju „ samopotvrđivanje“. Moram se dokazati, i pokazati svima tko sam. Bolest današnjice je egoizam svih vrsta i oblika. Pravo otvrdnuće sebičnog srca u obiteljskom životu, muž – žena, djeca – roditelji, braća i sestre u obitelji. To je često ispovijedani grijeh. Egoizam i nedostatak empatije je u Hrvatskoj postaje stil života.
Besplodni trenuci šutnje
Često sam znao čuti: „ Ja vam ne mogu čitati, jer se ne mogu koncentrirati dugo. Ne čitam Bibliju, knjige, čitam kratke tekstove.“ Činjenica da su trenuci šutnje i želje za molitvom besplodni je također okorjelost srca. Postali smo kako bi rekao Marino Rastrepo „duhovno pothranjeni“. Imamo premalo osnovne duhovnosti i previše smo vezani na materijalno, na ono što je opipljivo. „ Živimo u najmračnijem razdoblju koje je čovječanstvo doživjelo. Zahvaljujući napretku u medicini i zdravstvenim znanostima, nikada nije bilo toliko mnogo ljudi tjelesne ljepote kao danas, ali nikada nije bilo ni toliko duša ružnoga izgleda.“ „Svijet danas“, Marino Rastrepo.
Nezdravi strah
Ljudi se danas boje svega i svačega: korona virusa, novog radnog mjesta, gubitka bilo čega. Strahuju panično za djecu i unučad. Strah ih je boleština. Boje se budućnosti: „ Kako ćemo..? Dakako da ima opravdanih i neopravdanih strahova. Strahova u granicama normale, i onih izvan kontrole. Premalo se vjeruje u Božju Providnost. Nema one laičke duhovnosti s početka 20. stoljeća: „ Dat će Bog, bit će svega. Trebamo vjerovati, nadati se i moliti.“ Ili jobovske realnosti: „ Bog dao, Bog uzeo!“
Grešne navike
One su također znak otvrdnuća i okorjelosti srca. „ Ne mogu se riješiti igara na sreću i odlazaka u kockarnicu.“ Bogohulna psovka je postala nekima dio osobnog vokabulara. Nepoštivanje nedjelje kao dana odmora i slavljenja Boga. Sve su to loše navike uz druge moguće navike koje su nedostatak osjetljivosti za Boga, za duhovno i osobnu duhovnost. A time i pokazatelj sklerokardije, tvrdoće srca, kamenog srca, a ne srca od mesa.
Tvrdoglavost
Otvrdnuto srce čovjeka, kameno srce kako neki kažu, raditi će po svome. Po svom nahođenju, po nekom svom planu u kojem se ne računa na Boga, na njegovu mudrost i na katoličke norme. Sa izgovorom: „ Ma, danas su drugačija vremena. Nekada se tako živjelo. Svijet i ljudi su se promijenili. Te su norme nekada vrijedile, a danas to više nije moderno, nije cool. Svi će mi se smijati. Živjet ću kao drugi. Ako drugi kradu i zakidaju radnike na zarađenoj plaći, i ja ću. Ne želim biti izuzetak, ni čudak.“ Koje li tvrdoglavosti i tvrdoće srca i savjesti uperene direktno protiv Boga i čovjeka kao Božjeg stvorenja.
vlč. Vladimir Trkmić
