Povijest eutanazije
Pojam eutanazije potječe iz Stare Grčke. Pod time su podrazumijevali bezbolnu prirodnu smrt, a ne namjerno izazvanu smrt. U suvremeno vrijeme pojavili su se filozofi koji su razmatrali eutanaziju. E. Haeckel zahtijevao je da se duševno i tjelesno neizlječive bolesnike ubije na bilo koji prikladan i bezbolan način. Godinu dana poslije njegove smrti, 1920., tome će pitanju pristupiti pravnik K. Binding i liječnik A. Hoche. Oni određuju koji su životi bezvrijedni života i nazivaju ih „balast–egzistencijama“. Tu su uključili sve osobe s tjelesnim i mentalnim oboljenjima. Nacisti su to prihvatili i širili propagandu, preko knjiga, novina i filmova, i tako utjecali na javno mišljenje. Hitler se ugledao i u američke eugeničare, koji su u svojim idejama o stvaranju nadrase i ubijanju slabih već bili dobrano uznapredovali. Eugenika je kao ideja i ideologija nastala u Americi. Anglosasi su u novijoj povijesti bili nositelji kolonizacije i robovlasništva. Englezi doseljeni u Ameriku stvorili su eugeniku i rasne diskriminacije. Ako je čovjek imao samo jednu kap crnačke krvi, po zakonu američkih južnjačkih država, bio je crnac i bez ljudskih prava. Svi robovlasnici u Americi bili su pripadnici Demokratske stranke, iste one koja danas neprekidno bruji o demokraciji i ljudskim pravima, i hoće svim silama srušiti Trumpa. Kad je Hitler pravio njemačke rasne zakone, uzeo je kao uzor američke zakone, ali ne jednu kap krvi, nego najmanje 50% krvi, dakle, čak je i Hitler bio blaži od američkih zakonodavaca. Potom je Hitler takve nazvao i “beskorisnim jedačima”, a teoriju uglednih i priznatih profesora primijenio u praksi, tako da su nacisti eutanazirali 300.000 osoba s tjelesnim i mentalnim oboljenjima. Izraz „beskorisni jedači“ ili „beskorisni izjelice“ skovali su anglosaski eugeničari, i davno prije Hitlera poubijali mnoge mentalno zaostale, te pozatvarali i u zatvorima sterilizirali stotine tisuća žena koje su ocijenili kao nedostojne za rađanje. „Slučajno“ su sve te žene bile ili crnkinje ili latinoamerikanke; tek kad su pristale na sterilizaciju, mogle su biti oslobođene iz zatvora. Nacisti su u Njemačkoj pedantno evidentirali sve oboljele osobe, slali ih u domove i tamo eutanazirali. Oko 1960. godine počelo se ponovno razmišljati o eutanaziji. U SAD-u su od tada do danas, malo pomalo, objavljivane knjige, rasprave o eutanaziji, uglavnom naklonjene njezinom ponovnom uvođenju. O tome je bilo mnogo televizijskih emisija, filmova, novinskih članaka i sudskih odluka.
Alfred Erich Hoche (1. kolovoza 1865. – 16. svibnja 1943.) bio je njemački psihijatar dobro poznat po svojim spisima o eugenici i eutanaziji. Hoche je studirao u Berlinu i Heidelbergu i postao psihijatar 1890. godine. Preselio je u Strasbourg 1891. godine. Od 1902. godine bio je profesor u Freiburgu im Breisgau i direktor tamošnje psihijatrijske klinike. Bio je glavni protivnik teorija psihoanalize Sigmunda Freuda. Hocheov rad na klasifikacijskom sustavu mentalnih bolesti imao je velik utjecaj. Nakon što je 1915. godine izgubio sina jedinca, postajao je sve depresivniji, a njegova smrt, 1943. godine, vjerojatno je bila posljedica samoubojstva.
Dopuštanje uništavanja života „nedostojnog“ življenja (život nedostojan života ).
U knjizi Bindinga i Hochea, Hoche poziva na ubijanje mentalno oboljelih, te posebno uzima u obzir one koji su od rođenja ili ranog djetinjstva bili ono što on naziva „mentalno ili intelektualno mrtvi“. Hoche govori o eutanaziji kako ju je predložio Binding, tvrdeći da bi, ako bi ubijanje osobe dovelo do spašavanja drugih života, to bilo opravdano (konsekvencionalizam). Vjerovao je da pacijente za koje je tvrdio da nemaju vrijednost ni za društvo ni za sebe same treba dopustiti poubijati. Hoche nije uspio uspostaviti apsolutno pravilo za prvu skupinu (neizlječiva bolest) jer nisu svi „izgubili svoju objektivnu i subjektivnu vrijednost života”, pa su se koncentrirali na drugu skupinu, za koju je pretpostavio da je to već učinila. Jasno je da bi ta skupina bila znatno veća od prve. Vidio je važnu razliku u ljudima koji pripadaju ovoj skupini i on ju je podijelio u skladu s tim. Skupinu je podijelio na ljude koji su u ovo stanje ušli kasnije u životu, nakon što su bili „mentalno normalni ili barem prosječni u određenom razdoblju svog života” (Dementia Paralytica / Dementia Praecox), i one koji su ili rođeni u takvom stanju ili im se to dogodilo u ranom djetinjstvu. Hoche je tvrdio da svatko tko je rođen s tim stanjem nikada nije mogao razviti nikakav emocionalni odnos prema svojoj okolini ili obitelji, dok bi osoba koja je većinu života živjela normalno imala tu mogućnost. To bi im omogućilo iskazivanje zahvalnosti ili poštovanja i povezivanje snažnih uspomena s tim osjećajima. Ovo je bilo važno uzeti u obzir prilikom donošenja odluke o ubojstvu, ali se to ipak nije smjelo poistovjetiti s ubojstvom drugog čovjeka. Hoche je tvrdio da se „mentalno mrtve” lako prepoznaje, da nemaju jasnu maštu, osjećaje, želje ni odlučnost. Nemaju mogućnost razviti Weltbild (svjetonazor) ni odnos prema svojoj okolini. Što je najvažnije, nedostaje im samosvijest ili čak mogućnost da postanu svjesni vlastitog postojanja. Nemaju subjektivne pretenzije na život, jer su njihovi osjećaji samo jednostavni elementarni osjećaji, poput onih koji se nalaze u nižim životinjama. Hoche je kritizirao „suvremeni pothvat” koji je blokirao „našu njemačku dužnost”, koji želi „održati najslabije od svih na životu”. Govorio je o „elementima manje vrijednost “, „slabima“ ili o „postojanju balasta”. Zatim Hoche počinje raspravljati o ubojstvu invalida iz čisto financijskih razloga, i izračunavati „financijski i moralni teret” za čovjekov okoliš, bolnicu i državu. Tvrdio je da su oni koji su „istinski mentalno umrli” istodobno teško opteretili „naš nacionalni teret”. Bindingova i Hocheova knjiga, zajedno s onima Alfreda Ploetza, Ruppa i Josta, izravno su utjecali na nacistički program eutanazije T-4 iz tridesetih godina 20. stoljeća. Hoche je pretpostavio „da će možda jednog dana doći do zaključka da odlaganje mentalno umrlih nije kazneno ili moralno pogrešno, već korisno djelo”. Tvrdio je da se državu može promatrati „kao organizam, kao ljudsko tijelo koje se – kao što svaki liječnik zna – u interesu opstanka cjeline odriče ili odbacuje dijelove koji su postali bezvrijedni ili štetni”. U slučaju mentalno oboljelih, to su, po njemu, bili oni koji su bili bez vrijednosti i koje je trebalo odbaciti. Hoche je vjerovao da će njegove ideje biti široko prihvaćene tek nakon „promjene svijesti, spoznaje nevažnosti postojanja jedne osobe u odnosu na cjelokupnost…, apsolutne dužnosti okupljanja sve raspoložive energije i osjećaja pripadnosti većem pothvatu”. Malo više od deset godina poslije toga njegove su ideje bile ugrađene u njemačke (nacističke) zakone. Nacisti su konzultirali navedena filozofska njemačka djela, ali su se više oslanjali na američke zakone i knjige. Tim više što su ti zakoni i knjige nastali prije ovih spomenutih njemačkih. A američka teorija i praksa bila je Hitleru i nacistima uzor i po tome što je to u Americi već postojalo u praksi.
Postoji više vrsta eutanazije:
Dragovoljna – eutanazija na zahtjev pacijenta koji je sposoban donijeti kompetentnu odluku.
Nedragovoljna – kada pacijent nije osoba sposobna donijeti kompetentnu odluku (novorođenče, osobe u komi…), nego umjesto nje to učini neka druga osoba (roditelj, supružnik, skrbnik).
Pasivna eutanazija – eutanazija izostavljanjem liječenja (tj. neliječenjem, isključivanjem aparata, prestankom terapije) pa se pusti da pacijent umre.
Aktivna eutanazija – postupak kojim se osobu izravno usmrćuje (smrtonosna injekcija).
Eutanaziju treba razlikovati od liječnički ili medicinski potpomognutog samoubojstva. U ovome drugom slučaju riječ je o postupku kojim liječnik stavi na raspolaganje bolesniku sredstvo kojim će sebi okončati život ili mu savjetom pomogne da to učini.
Odnos religija prema eutanaziji
Kršćani, Židovi i muslimani imaju jednako mišljenje – da je Bog Stvoritelj života i Gospodar života i smrti, i da eutanazija nije dopuštena, jer je nasilnički čin suprotan Božjim zakonima i ozbiljno narušava svetost ljudskog života. Glavni rabin u Ujedinjenom Kraljevstvu izjavio je svojevremeno: „Kad se za bilo kojeg čovjeka kaže da je bezvrijedan ili beskoristan, kad se za bilo koja dva čovjeka kaže da nisu jednako vrijedni, narušavaju se temeljne ljudske vrijednosti i prelazi se u relativizam, koji razara naš moralni red. Obezvrjeđivanjem života starijih ljudi, nerođene djece, bolesnika u komi, invalidnih osoba… doslovno sami sebi kopamo grob.“ Sažimljući katolički nauk, papa Ivan Pavao II. u enciklici „Evanđelje života“ potvrđuje da je „eutanazija teška povreda Božjega zakona, budući da je namjerno ubojstvo ljudske osobe moralno neprihvatljivo“. Eutanazija, nasilje nad životom, ponižava čovjeka u njegovu završnom stadiju života i dovodi u pitanje njegovu vječnost.
Katekizam Katoličke crkve o eutanaziji
2276 Onih kojih je život opao ili oslabljen zahtijevaju posebno poštovanje. Bolesne i prikraćene osobe treba potpomagati da bi mogle živjeti koliko je moguće normalno.
2277 Kakve god bile pobude i sredstva, izravna eutanazija znači dokrajčiti život osobama prikraćenima, bolesnim i na samrti. Eutanazija je moralno neprihvatljiva.
Austrijski biskupi o eutanaziji
Potpomognuto samoubojstvo: biskupi ponovno upozoravaju protiv ukidanja zabrane
Predsjedavajući austrijske Biskupske konferencije, nadbiskup F. Lackner: „Ne smijemo odustati od ljudi, čak ni ako su oni odustali od sebe“. Bečki Kardinal Schönborn: „Umiranje ne smije postati posao”. Neposredno prije javne rasprave o potpomognutom samoubojstvu na austrijskom Ustavnom sudu (VfGH)… „Život je vjerojatno najdragocjeniji dar koji nitko ne može sebi dati. Mora biti naša briga pružiti medicinsku i pastoralnu podršku bolesnim i umirućim ljudima”, rekao je nadbiskup Franz Lackner. Još je jednom strogo odbio sve zahtjeve za ublažavanje kaznenog zakona zbog „ubijanja na zahtjev” i „potpomognutog samoubojstva”. „Početak i kraj života zahtijevaju posebnu pozornost. Široka javnost ovdje ima veliku odgovornost“, rekao je nadbiskup F. Lackner za Kathpress. I: „Ne smijemo ostavljati ljude same na njihovom posljednjem, često mukotrpnom putovanju u životu”. Potrebna je „kultura brige, suosjećanja i najveće moguće spremnosti za pomoć“, rekao je predsjedavajući biskupske konferencije. I opet: „Ne smijemo odustati od ljudi, čak ni ako su odustali od sebe”. Kardinal Schönborn ponovno se uključio u raspravu vrlo osobnim riječima: „Bolest vas čini ranjivijima. I sam sam to iskusio“, rekao je bečki nadbiskup. Tko izrazi želju da umre u egzistencijalno kriznoj situaciji, poput bolesti i umora, ne treba mu pomoć da se ubije, nego ljudska blizina, ublažavanje boli, naklonost i podrška. Samo na taj način svatko može biti siguran da se njegovo dostojanstvo poštuje i štiti čak i u ranjivim fazama života.
Umiranje ne smije postati posao
U svojoj kolumni u novinama „Heute” kardinal Schönborn nedavno je nedvosmisleno izjavio: „Umiranje ne smije postati posao”. Ljudi kojima je potrebna skrb ne bi trebali biti izloženi pritisku da traže svoju smrt. Austrija je do sada bila uzorna u tome pogledu. „Pokazao se” „austrijski način” s hospicijama u bolnicama, palijativnom medicinom, ublažavanjem boli, ljudskom blizinom i empatičnom pratnjom umirućih. Najviši domaći sudci u Beču zakazali su za četvrtak javnu raspravu. Riječ je o četiri prijave podnesene Ustavnom sudu uz potporu švicarske udruge za eutanaziju „Dignitas“, prema kojima bi se trebali ublažiti postojeće članke 77. i 78. austrijskog „Kaznenog zakona“ koji se bave „ubojstvom na zahtjev” i „potpomognutim samoubojstvom”. Tema je već bila na dnevnom redu VfGH u lipnju, ali je potom odgođena za jesen. Prije toga, u veljači, njemački Savezni ustavni sud ukinuo je zabranu „pomaganja i podržavanja u poslovnom smislu” u samoubojstvu.
Dostojanstvo i milosrđe
Innsbrugški biskup Hermann Glettler također je potvrdio i objasnio stajalište Crkve u intervjuu suradničkom uredništvu lokalnih crkvenih novina. Biskup Glettler nije vidio potrebu za promjenom relevantnih zakona: „Pravnu situaciju nije potrebno reformirati. Čini se kao da imamo loše zakone. To nije istina.” Prema biskupu Glettleru, postoji sumnja da se riječ „milosrđe” koristi za stvaranje atmosfere pogodne za eutanaziju. „Da, treba nam milosrđe da bismo mogli izdržati i prihvatiti fragmentarnost našega života. Oni koji su milosrdni vide skriveni zahtjev krhke ili patničke osobe za suosjećanjem i pratnjom”, rekao je Biskup. On je u austrijskoj „Biskupskoj konferenciji“ odgovoran za pitanja zaštite života. Na kraju života, to bi značilo ne samo da se doživljava kao slučaj skrbi ili čimbenik troškova. Ljudsko se dostojanstvo temelji na „činjenici da nam je život dao Bog. Koliko god je početak bio iznenađujući, kraj bi također trebao biti nedostupan”. Na kraju, važno je ono što je ostatak života već učinilo dragocjenim: „Ne ostati sam. Oni koji znaju da ih vole imaju najjači argument za život – unatoč svim stresovima i graničnim iskustvima da nitko nije pošteđen.” U austrijskim crkvenim novinama citira se lokalni moralni teolog prof. Günter Virt: „ Ako društvo dopusti liječnicima i drugima da ubijaju na zahtjev ili pružaju potporu u samoubojstvu, to otvara vrata konačnom nekontroliranom pritisku…“ Potpomognuto samoubojstvo suprotno je međunarodnim dokumentima medicinskog etosa. Mnoge zemlje u Europi, poput Austrije, također bi zabranile samoubojstvo uz pomoć“. Biskup Glettler: „Nitko ne može reći želi li ozbiljno bolesna osoba doista sama umrijeti ili je pod pritiskom okoline. Gotovo svi koji su u dobroj brizi i pratnji okoline odlučuju živjeti.”
Beč, 23. 09. 2020. (KAP)
Palijativna medicina
Ona je grana medicine kojoj nije svrha izliječiti bolest, njego umanjiti fizičke bolove i mentalne patnje, osnažiti životne sposobnosti i tako popraviti kvalitetu života umirućih. Palijativna skrb može se pružiti u specijaliziranim medicinskim ustanovama, tzv. hospicijima, ali i u kući umiruće osobe. Palijativna medicina gleda na umirenje kao na prirodan sastavni dio života i pokušava ga učiniti dostojanstvenijim.
Kongregacija za nauk vjere
Iz perspektive Vatikana, aktivna eutanazija i potpomognuto samoubojstvo etički su zabranjeni. Kongregacija za nauk vjere potvrdila je katoličko učenje da takvi koraci prelaze etičke i pravne granice samoodređenja. Istodobno se vatikanske vlasti protive „nerazmjernoj i dehumanizirajućoj uporabi tehnologije”, posebno u kritičnim fazama života. Pismo na talijanskom jeziku od 23 stranice naslovljeno je „Samaritanus bonus” („Dobri Samaritanac”). Mjere skraćivanja života znakovi su „odbačene kulture”, a ne rješenje problema smrtno bolesnih pacijenata, kaže se u dokumentu nazvanom „pismo”, koji su potpisali kardinal Luis Ladaria Ferrer, prefekt Kongregacije za nauk vjere, i nadbiskup Giacomo Morandi, tajnik Kongregacije. U pismu se ističe neotuđivo dostojanstvo ljudskog života „čak i u njegovim ekstremnim fazama patnje i smrti”. Prema vjerskom autoritetu, bol i smrt nisu mogli biti konačni kriterij kojim se mjeri ljudsko dostojanstvo. U složenim zdravstvenim sustavima, odnos između liječnika i pacijenta prijeti da će se svesti na tehničke i ugovorne aspekte. Ova opasnost postoji prije svega u zemljama u kojima je legalizirana pomoć ili čak komercijalna pomoć za samoubojstvo i ubojstva na zahtjev. Iza želje ozbiljno bolesnih da okončaju život gotovo je uvijek poziv u pomoć i ljubav, nastavlja se u pismu. Odgovor na to mora biti podrška i naklonost. Čimbenici želje za smrću također su neliječena bol, nedostatak „ljudske i kršćanske nade” i neadekvatna psihološka i duhovna skrb. Vatikan kritizira usko razumijevanje kvalitete života i pogrješno razumijevanje suosjećanja, individualizam koji druge smatra teretom i tajnu želju za oslobađanjem iz granica tjelesnosti. Strah od patnje i smrti glavni su uzroci pokušaja „kontroliranja dolaska smrti“ i upravljanja njome. Prema dokumentu, primanje priznanja i pomazanje bolesnika nije moguće onima koji traže aktivnu eutanaziju ili potpomognuto samoubojstvo, osim ako se ne ograde od svoje odluke. Ipak, poželjno je blisko praćenje tih ljudi kako bi se ponovno otvorio put za primanje sakramenata, „pogotovo ako eutanazija nije neizbježna ili predstoji”. Svaka gesta pristanka na odluku mora se izbjegavati kako ne bi postala „suučesnica”.
Vatikan, 22. 9. 2020. (KAP)
Umjesto zaključka
Eutanazija je kompleksna stvarnost. Na prvi pogled svatko bi mogao reći: „Da, ja sam za smrt iz milosrđa“. Ali kada se čovjek malo dublje zamisli i promisli, onda postaje realniji i, dakako, bogobojazan ako je vjernik. A ako nije, može dokučiti kako je čovjek u svojoj srži često toliko pokvaren da može svaku sudsku odluku vezanu uz eutanaziju zlouporabiti. Kao što su nacisti od filozofskih mišljenja i promišljanja stvorili zakon ubijanja onih koji su bili invalidne osobe od rođenja. Zato s pravom i osobnom ozbiljnošću trebamo razmišljati o eutanaziji pod vidovima ovoga teksta, a dakako i nad samim naslovom teksta: „Eutanazija – znak ‘kulture odbačenosti’ ili smrt iz milosrđa“.
vlč. Vladimir Trkmić