VJERA

Budimo nasljedovatelji Kristovi! Budimo sveti!

Ne tako davno, kršćani bi za nekoga dobroga čovjeka znali kazati da je „svet“. I bila je to, uglavnom, najveća pa i najpoželjnija oznaka za nekog čovjeka.

Tim bi se pridjevom označavalo čovjeka koji živi kao autentični vjernik, koji govori i ponaša se prema Božjim zapovijedima. Svetost se postavljala kao ideal. S propovjedaonica bi svećenici pozivali vjernike – oslanjajući se na Isusov zahtjev iz evanđelja – da budu sveti, savršeni kao Otac nebeski. Danas, međutim, živimo u drugim okolnostima. U promjenjivom pogledu na čovjeka, teško možemo i odrediti što su to današnji ljudi postavili kao najuzvišeniji ideal života? Što je to oko čega bi se većina ljudi složila da bi čovjek trebao od sebe učiniti?

Riječ svetost je gotovo iščezla iz uobičajenoga rječnika. Zadržala se u crkvenoj praksi proglašenja svetaca. Zadržala se, također, iako s dosta sumnjičenja, nešto drukčijega značenja a ponekada i iskrivljene upotrebe, među redovnicama i redovnicima za čiji se život govori kao Bogu „posvećenom“ životu i o njima kao Bogu „posebno posvećenim osobama“. U svakom slučaju svet i svetost su riječi koje danas nemaju općeprihvatljivi smisao pa se traži da se njihov sadržaj aktualizira i u današnje vrijeme. Čašćenje svetaca je duga tradicija ne samo u kršćanstvu nego u svim vjerama. Sveci su zagovornici kod Boga i istodobno uzori vjere. I danas ima vjernika koji žive u spontanom uvjerenju da su sveci milosrdniji od Boga ili od Isusa. Da su toliko moćni da čine čuda prije nego što bi to sam Bog učinio, ili da sveci ublažavaju „Božju srdžbu“ i mijenjaju Božju kaznu nad ljudima. No, osim zagovora, kršćanima, osobito vjernicima u Katoličkoj crkvi, sveci su i uzor, primjer za život. Oni svjedoče da su na osoban, svoj vlastiti način slijedili Isusa Krista. Time su oni poziv da svatko od nas, na svoj osobni i slobodni način, u zajednici vjernika i u svom društvenom ambijentu, slijedi svoga Učitelja i Spasitelja Isusa Krista.

Svetost nije tek puka općenita formula, nego najvlastitiji put pojedinca. Sveci su ne zbirka skupljenih životopisa nečega istoga, nego zemaljski i nebeski Jeruzalem nastanjen zrelim vjernicima. Svaki od njih je toliko prepoznatljiv i poseban da je ne svediv na jedno, osim na nasljedovanje Isusa Krista, ali svojim vlastitim putem. Ne izgleda li da se zbog te posebnosti za svetkovinu Svih Svetih čita početak Isusova Govora na gori, evanđelje blaženstava. Tu se navode različiti uvjeti da se bude svet, blažen. No, već ovdje vidimo da riječ svet zahtijeva da se shvati u Isusovom razumijevanju blaženih ljudi. I tu imamo muku. Jer, što naime današnjim ljudima znači Isusova riječ blažen. Nećemo pokriti cjelokupno značenje toga izraza, ali bismo tu riječ danas mogli prereći u riječ sretan.

Biti sretan, to je, čini se, najveći ideal današnjim ljudima. Ako, koristeći tu riječ, iznova pročitamo Isusova blaženstva, onda zamjećujemo kako su Isusovi sretni, blaženi, sveti ljudi drukčiji. Posve drukčiji od današnjeg uobičajenoga razumijevanja ljudske sreće i sretnih (blaženih) ljudi. Isus blaženim, sretnim ljudima najprije naziva one koji su svu svoju sigurnost stavili u Boga. Koji su se osiromašili drugim uporištima današnje čovjeka za materijalnom sigurnošću, novcem, ugledom, političkom, ekonomskom ili vojnom moću. Za one koji su se lišili, oslobodili, taštine da u svemu budu viđeni i prvi, da se o njima stalno govori i izvještava. Sretni, sveti Isusovi ljudi su oni koji nisu neprimjetni. Ali za cilj svoga života nisu postavili da budu viđeni. Niti da budu kao sretni priznati od ljudi. Već da se ostvari Božje kraljevstvo novih odnosa. Da svojim životom svjedoče novu, evanđeosku ljestvicu vrednota. Iz toga, prvoga, glavnoga blaženstva, blaženstva slobode  korjenitog, materijalnoga i duhovnoga siromaštva oslonjenoga posve na Boga proizlazi Isusovo obećanje sreće u žalosti i neutješnosti. U gladi i žeđi za pravednošću, u milosrdnosti, u unutarnjoj čistoći srca, u neumornom mirotvorstvu. I to još na ovoj zemlji. Čini se da su kršćani u svojim nevoljama, u situacijama bez utjehe. U situacijama ponižene pravde i sličnih teških stanja, odustali od svoje prave slobode. Od unutarnje sreće s Bogom i ljudima na zemlji.

Za današnje vrijeme izgleda da posebno vrijedi naglasiti zadnje Isusovo blaženstvo. Ono koje zaključuje sav Isusov govor o tome što znači biti sretan i svet. Riječ je o progonjenima zbog pravednosti, o pogrdama, lažima a i progonstvima koje se obrušavaju na ljude zato što nisu odstupili od nasljedovanja Isusa. Samo zato što su Isusovi učenici. Ako danas razmišljamo o izostanku ideala, uzora i svetaca za ljude, onda je to, s jedne strane, ili sljepilo da ne vidimo kako nastojanje oko pravde, i one društvene i one crkvene, i one obiteljske i one političke, podrazumijeva ne male žrtve, nego i pogrde, i laži i progone, onako kako se to činilo svim prorocima. Kako kaže Isus onda je to, s druge strane, sljepilo za otvorena nebesa. Za život poslije ovoga života. Onda je to sužavanje našega postojanja samo na zemaljsko. Onda je to grčevita bitka samo za ovozemaljsku sreću i ugled pri čemu biva posve razumljivo, ali ne evanđeoski, da možemo ne samo ne vidjeti nepravdu koja se drugima nanosi, nego da mi tzv. Isusovi učenici, kršćani nanosimo nepravdu bližnjima. Pogrđujemo ih, lažemo i klevećemo bližnje, i iz svoje sredine progonimo one za koje Isus kaže da su proroci njegovi učenici.

Prema Isusovom proglasu blaženih, prema njegovom govoru o sretnim i svetim ljudima, i nama današnjim vjernicima otvara se nesagledivo područje evanđeoskoga djelovanja. Sreća, odnosno svetost, nije vlasništvo samo nekih. Privilegiranih. Nego je Isusov poziv upućen svima. Na današnju svetkovinu Svih Svetih častimo nebrojeno mnogo ljudi, naših bližnjih koji su primijećeni ili neprimijećeni u svome vremenu živjeli jedno ili sva Isusova blaženstva. Živjeli  slobodno, oslanjali su se na Boga i zalagali se za pravdu među ljudima. Onako kakao je to Isus činio. Bili su vedri i radosni i svojim oskudicama. Bez gorčine i prezira u ljudskim pogrdama, optužbama i progonima. Sreća svetih ne zaboravimo ide drugim putem od uobičajene i prosječne sreće, ide Isusovim i danas za ljudsku slobodu tako stranim i još ne poduzetim putem blaženstava. Budimo nasljedovatelji Kristovi. Budimo sveti.

don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

About Author

Leave a comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

3 + 7 =

You may also like

VJERA

Duha se može iskusiti

  • 7. siječnja 2014
Duha se može iskusiti tamo gdje netko slobodno preuzima odgovornost iako od toga nema nikakav dokaz za uspjeh. Tamo gdje
VJERA

Tomislav Ivančić: Simptomi duhovnih bolesti i terapija

  • 8. siječnja 2014
O uzrocima duhovnih bolesti Grijeh je nutarnji nered. To je djelatno počelo podijeljenosti između čovjeka i njegova Stvoritelj, između čovjeka