Životopis
Kao moguće mjesto rođenja spominje se Velim kod Stankovaca, no ipak najčešće se navodi Šibenik. Franjevcem je postao u gradu Bribiru, sjedištu velikaša Šubića. Oko 1365. godine zaređen je za svećenika i kao misionar pošao je u Bosnu oko 1372. godine, gdje je djelovao među bogumilima. Nakon 12 godina misijskog djelovanja u Bosni, 1384. godine pošao je u Palestinu zajedno s fra Deodatom i fra Petrom iz Narbonne (Francuska) i fra Stjepanom iz Cunea (Italija). Jednom je prigodom tako pošao s družinom do islamskog vjerskog službenika u Omarovoj džamiji u Jeruzalemu, s namjerom da ga uvjeri u ispravnost kršćanske vjere. S trojicom svoje subraće iz Francuske i Italije o svetkovini Kurban-bajrama s muslimanima je htio razgovarati o „stvarima vrlo korisnim i spasonosnim za njihove duše”. Pred kadijom i njegovim savjetnicima iz svojih svitaka čitali su kako njihova vjera nije istinita; da samo zakon Mojsijev i Kristov uče kako ćemo slaviti i hvaliti Boga, ljubiti bližnjega… „Vi ne vjerujete u Sina Božjega i ne primate krštenje. Dakle, prema sv. Evanđelju i prema istinitom nauku Isusa Krista, kažemo da se ne možete spasiti”. Kadiju je to razbjesnilo, na što im se zaprijetio smrću, no kako ih ni ta prijetnja smrću nije odvratila od vjere, kadija je prijetnju ostvario, osudivši ih na smrt. Okolni su muslimani tada napali Nikolu Tavelića i drugove. Utamničili su ih. Zlostavljali su ih tri dana, a onda je kadijinu presudu potvrdio i građanski sud, nakon čega je okolna svjetina 14. studenoga 1391. mačevima sasjekla Tavelića i trojicu subraće i bacila ih na lomaču. Sasječen je i spaljen zajedno s trojicom subraće. Grobovi su im nepoznati. Sva su četvorica podnijela mučeničku smrt u Jeruzalemu pred Vratima Jafe. Izvršenju smrtne kazne bio je nazočan i fra Gerard Chelvet, gvardijan samostana sv. Spasa na Sionu, uz Dvoranu Posljednje večere. On je s fra Martinom Šibenčaninom opisao njihovu mučeničku smrt i izvješća poslao u Vatikan, Leipzig, Šibenik i drugamo.
Štovanje
Odmah su ih u Europi počeli slaviti kao mučenike (od 14. studenog 1391.), posebno u Šibeniku. Papa Lav XIII. odobrio je Nikolino štovanje 1889. godine na molbu šibenskog biskupa Josipa Fosca. Između dva svjetska rata raširilo se Nikolino štovanje, a rad na kanonizaciji je sretno je završen pa ga je papa Pavao VI. proglasio svetim u Rimu 21. lipnja 1970. godine. Veliku zaslugu za njegovu kanonizaciju ima poznati hrvatski kanonist fra Ante Crnica, koji se na tome intenzivno angažirao od 1958. godine. Sv. Nikoli Taveliću podignute su crkve i oltari u domovini i po svim kontinentima, a pisci i umjetnici ovjekovječili su njegov lik (kipovi, slike, književna i glazbena djela). Godine 1937. hrvatski su mu katolici podigli oltar u Jeruzalemu unutar češke kapelice na obronku Maslinske gore. Danas tu kapelicu više nije moguće posjetiti jer se nalazi unutar diplomatskog sjedišta izaslanika Svete stolice za Jeruzalem. Nadbiskup Alojzije Stepinac predvodio je svehrvatsko hodočašće u Svetu Zemlju 25. srpnja 1937. i tom je prigodom u kapeli današnje Apostolske nuncijature u Jeruzalemu posvetio oltar tadašnjeg blaženika. Njegov se blagdan slavi 14. studenoga. Sv. Nikolu Tavelića prikazuje se s dugom sijedom bradom, u franjevačkom odijelu, s ožiljcima od mučenja po tijelu i na čelu. Obično je na slici na lomači ili pokraj lomače. Nekad ga se prikazuje s raspelom u ruci, a najčešće je to slučaj kad ga se prikazuje kao propovjednika. Štuje ga se kao zaštitnika hrvatskog naroda.
Bogumili
Razvoj bogumilstva od 10. do 15. stoljeća
Bogumili ili Patareni bili su pripadnici bosanske crkve. Bogumilstvo je gnostički religijsko-politički pokret, a osnovali su ga, za vrijeme prvog bugarskog carstva, svećenici bogumila za vrijeme vladavine cara Petra I. u 10. stoljeću. Najvjerojatnije nastaje na današnjem području Makedonije kao reakcija na socijalno raslojavanje koje se dogodilo kao posljedica uvođenja feudalizma i kao oblik političkog pokreta i protivljenja bugarskoj državi i crkvi. Bogumili su pozivali na povratak ranom kršćanstvu, odbacivanju crkvene hijerarhije, a njihovi glavni politički ciljevi bili su otpor državnim i crkvenim vlastima. To je pomoglo ovome pokretu da se brzo proširi sve do kijevske Rusije, Bosne, Dalmacije, Raške, Italije i Francuske. Bogumili su bili dualisti i vjerovali su da svijet nije stvorio abrahamski Bog, nego zli đavao. Nisu se koristili križem niti su gradili crkve, i uglavnom su obavljali obrede na otvorenom. Za vrijeme svog uspona bogumilski misionari širili su svoja vjerovanja i najviše su uspjeha imali na prostoru Bosne i Hercegovine, gdje se pojavljuju već u 12. stoljeću.
Radikalizam
Radikalizam (prema lat. korijen) je pojam koji označava korjenitost, beskompromisnost te dosljednost u zastupanju nekog mišljenja, djelovanja, teorije ili ideologije. Može se koristiti i kao opredjeljenje za provedbu određene politike do krajnjih granica. Srodan je ekstremizmu i predstavlja političko djelovanje koje ide do samog korijena stvari, bez kompromisa i taktiziranja. Također, maksimalistički program u zastupanju nekog shvaćanja ili djelovanja.
Sveti Nikola i subraća – žrtve islamskog radikalizma
Mnogi naši suvremenici možda misle da je islamski radikalizam novovjeka pojava, pojava 20. i 21. stoljeća. U tome se varaju. Prema životopisu svetog Nikole Tavelića, islamski je radikalizam postojao potkraj 14. stoljeća. Dakle, nije nipošto novovjeka pojava. Nije li smrt svetog Nikole Tavelića i trojice subraće zločin islamskog radikalizma? Osuditi katolike samo zato što su katolici i žive svoju vjeru nepravedan je sud. A da ne govorimo ponovno o načinu ubojstva svetog Nikole Tavelića i trojice subraće. Sasjeći ljude na komade i baciti ih na lomaču jest zločin, zvjerski zločin pun najveće moguće mržnje. Taj radikalizam islamskih korijena provlačio se stoljećima sve do naših dana. U ime kojeg Boga netko može sasjeći katolika, odrubiti mu mačetom glavu, a ne osjećati za to krivnju? U ime koje vjere je moguće biti netolerantan prema drukčijima u svome islamskom okruženju, ili kao stranac ili državljanin neke od zapadnoeuropskih zemalja? Svaki takav radikalizam mora se spriječiti, jer civilizacijski ne prihvaća zapadnoeuropsku ili američku kulturu, ni živote ljudi u tim zemljama.
Kako riješiti islamski radikalizam u EU i svijetu
EU je nažalost zajednica naroda koja nema zajedničku unutarnju, a ni vanjsku politiku. Svaka zemlja djeluje zasebno po pitanju jačanja i djelovanja islamskih radikalista. Okrutna ubojstva u Nici i u drugim francuskim gradovima ne smije se tolerirati. I teroristička pucnjava u Beču pokazuje porast nasilja islamskih useljenika nad kršćanima. Njemačka je navodno zemlja koja nadzire tajni rad radikalnih islamista i svake godine takve članove njemačkog društva vraća u matičnu zemlju. Doista, područje EU treba zaštiti od ideologa, motivatora radikalnog islamizma. Kako? EU treba djelovati zajednički, s istim zakonima i pravilima za sve useljenike, a pogotovo nakon nemilih događanja i ovogodišnjih zločina. Trebalo bi upozoriti vjerske vođe na tlu EU da se više takve zločinačke pohode i okrutna ubojstva neće tolerirati. K tome, treba zakonom u cijeloj EU ozakoniti svako verbalno i drugo radikalno djelovanje. Svaku takvu osobu treba zauvijek protjerati iz EU. Zašto? Zato što zapadnjačka kultura tolerira svaku vjeru, i to je pokazala slobodnom gradnjom džamija i drugih bogomolja svugdje u EU. Nitko ni u jednoj zemlji EU ne pravi nikakav pritisak na islam. Stoga je nužno zakonom ozakoniti što je opasan islamski radikalizam. I dakako posljedice za one koji ga šire. Dovoljno je godinu do dvije dana da se strasti smire i da nastupi zajednički zakon protiv svake vrste islamskog terorizma i radikalizma. Dok se to ne dogodi, bit će i dalje odsijecanja nedužnih glava građana i pucnjave po gradovima i metroima. Svima vjerojatno postaje jasno da se inkulturalizacija neće nikada dogoditi. To ne bi trebala biti nikakva tragedija ni za jedno zapadno društvo. Ali treba otupjeti oštricu onima koji nisu za miran suživot u zemlji u koju su svojevoljno doselili i u kojoj svojevoljno žive. Multikulturalizam mora počivati na nekim načelima i zakonima. Ako toga nema, i dalje će neki mačetama odsijecati glave. Kako? Možda i zbog same činjenice da je netko Židov, netko katolik, katolički svećenik. I sveti Nikola Tavelić i subraća pogubljeni su na surov način, po zakonu koji ne podnosi katolički nauk ni misionare Katoličke crkve. Pitanje borbe protiv radikalizma nije samo pitanje za francuskog predsjednika i austrijskog premijera, nego pitanje za EU parlament. Neka u budućnosti bude što manje mučenika poput svetog Nikole Tavelića i njegove subraće.
Molitve svetom Nikoli Taveliću
U svakoj potrebi:
Sveti Nikola, tolikim si svojim štovateljima pritekao u pomoć u različitim potrebama i tako ih utješio i obradovao. Molim te da i meni pomogneš u mojoj potrebi i tako me utješiš i obraduješ. Isprosi mi od Boga milost…, ako je to na veću slavu Božju i moje spasenje. AMEN
Za kršćanske obitelji:
Sveti Nikola, u krilu si plemenite kršćanske obitelji primio pravi kršćanski odgoj i upoznao put istine koji vodi u vječni život. Molim te, isprosi našim obiteljima milost, da u njima vlada živa vjera, vršenje Božjih zapovijedi, osobito međusobna ljubav i razumijevanje. AMEN
Za dar ljubavi:
Sveti Nikola, uzore sveta života, resile su te sve kreposti Božjih ugodnika, osobito velika ljubav prema Bogu i bližnjima. Ta te ljubav potakla da dadneš život za spasenje bližnjega i tako dođeš do palme mučeništva. Molim te ponizno, isprosi mi milost da i ja živim kreposno, osobito da djelotvorno ljubim Boga nadasve, a bližnjega kao samog sebe. AMEN
vlč. Vladimir Trkmić
