Započinjemo pripravu za Božić počinjući i novu liturgijsku godinu. Odlomkom evanđelja, kojega nam Crkva stavlja na razmišljanje, odiše naredbom: bdijte!
Bdjeti znači voditi brigu o kome ili o čemu. I doista: cijeli odlomak je usredotočen na budnost, pozornost, vođenje brige oko povjerene zadaće koju je neki čovjek polazeći na put povjerio svojim slugama. Što to Isus smatra tako impresivnim, vrijednim, da bi se čovjek morao toliko brinuti, što više bdjeti u svako doba dana, kako mu ta dragocjenost ne bi promakla? Već samom riječju: pazite!, na početku svoga obraćanja, Isus poziva svoje učenike da Ga dobro saslušaju, jer im, očito, ima nešto važno priopćiti. Očito da je Crkva važnosti tih riječi prepoznala, pa je to upozorenje vezala baš uz pripravu za Božić. Što je to? Razmotrimo!
Razlog bdijenja, čovjekove pozornosti i budnosti vezano je uz vlastito neznanje časa, odnosno trenutka Gospodinovog povratka. On će sigurno doći, ali se ne zna kada. U međuvremenu dok On ne dođe, treba “sve štimati”, jer u protivnom neće dobro proći. On je Gazda, Šef, Vlasnik svega povjerenoga, te samim tim i zaslužuje da mu se ispravno i vrati. Kao takav, iako ima povjerenja u svoje sluge, naglašava im da se na opuste. Štoviše, ne bi valjalo ni da ih nađe pozaspale. Tko to može izdržati? Zapazimo, sluge ne odbijaju povjerenu im brigu. Oni se ne bunu, niti kukaju. Niti rasprave nema! Pred njih se, jednostavno, stavlja zadaća, a oni bez prigovora prihvaćaju ono što im se kaže. To nam govori da su sluge jako zadovoljne svojim Gazdom, te ne žele od Njega otići ni pod koju cijenu. Sluge mu vjeruju i vole ga. Lijepo im je s Njim, a kada je odsutan, On im sve kaže što im je činiti. Oni gotovo i ne moraju razmišljati što će i kako će. On za njih razmišlja, usmjerava ih, vodi. Milina!
Jedina moguća opterećenost koja bi mogla pratiti sluge bila bi zasnovana na brizi oko izvršavanja povjerene im službe. Naglasak nije na strahu kad će se domaćin vratiti, već na održavanju reda. To, očito, nije lako! “Uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro” sve mora štimati. Osim što u svako to vrijeme pokućstvo i cijelo imanje mora biti u redu, sluge ne smiju biti pozaspale. Budući da čovjek ne može bez sna, ono povlači sa sobom još jednu bitnu stvar: sluge se moraju tako udružiti, tako organizirati da funkcioniraju kao braća, da dok jedni rade, drugi se odmaraju (spavaju). Ujedno, kada domaćin bude na vidiku, budni trebaju probuditi one koji su na zasluženom odmoru, kako bi svi budni dočekali zajedničkog im Domaćina.
Eto nam lijepih poruka na koje nas Gospodin poziva i ovoga adventa: povjerava nam sva Svoja blaga ovoga svijeta (jer sve je On stvorio i sve je Njegovo), traži da ih držimo u redu, te da se kao braća i sestre tako međusobno uvažavamo da nas sve ugleda po dolasku, bez obzira kada to bilo. Naše bdijenje nad tom zadaćom ne bi smjelo biti opterećenje, već gotovo kao bdijenje u majke nad svojim čedom. Ona u radosti pazi, ne mareći za sebe, jer to čini iz ljubavi i iz svijesti da čini dobro. Ne želi drugačije. Stoga, draga sestro i dragi brate, uvježbavajmo se nad čuvanjem Božanskih kreposti i ovoga došašća, čuvajmo ovaj svijet u dobru, pazimo jedni na druge u ljubavi… Ne dopustimo sebi da nas Gospodin nađe aljkave, nemarne i lijene za dobra koja ovaj svijet toliko treba. Možemo mi izvršiti sve što On od nas traži. On će nas učiniti i postojanima do kraja. Vjerujmo Mu! Amen.
Vlč. Marinko Stantić
