Živimo u vremenima kada se sve vjersko propituje. Uvijek za ono što je sveto tražimo neke važne znanstvene dokaze. Jer kao vjera se mora znanstveno dokazati.
Ima nekih ateista koji su završili teologiju pa i doktorirali i svoju ateističku teologiju te pokušavaju je podastrijeti kao jedino i pravilno mjerilo života. Takvi se prave kako kakvi eksperti uvijek u nijekanju vjerskih istina. Jer istina se kao možebitno krije u njima. U njihovim velikim naprednim mislima koje sipaju da im se kaže kako su ispred svojega vremena. Za sve što se tiče svetoga svi su veliki poznavatelji. Kantice za sve. Njihovo vjersko znanje izlazi iz poznavanja internetsko novinarskih naslova. Kafanskih brloga, bućališta, sjela ispred trgovina. A kad se zagrebe ispod površine tog velikog znanja stoji velika praznina. Velika nevjera.
Za vjeru nisu nam potrebi ti veliki znanstvenici koji iz svoje udobnosti uvijek na sve imaju svoje komentare. Obično takvi nikada ne žive svoju vjeru ali na sve se moraju referirati jer oni su vjernici. Sveznajući eksperti. One koji svoju vjeru žive nazivaju pogrdnim, ponižavajućim imenima. Oni su jaki i silni samo na riječima. Silni i veliki u vici svojega neznanja. Ali moraju nešto mudro reći. Oni jer nemaju snage sebe i svoju obitelj dovesti u red ali oni bi Boga i vjernike dovodili u red. Jer njihovo znanje izlazi iz kafanskih dva promila i dva razreda osnovne škole a takvi su najjači. Tada dobiju krila a inače su manji od makova zrna. Jer dobro znaju da u svojem životu nose svoje vlastito nezadovoljstvo koje moraju projicirati prema onima koji su u ovom vremenu velikih ljudskih prava nezaštićeni jer nemaju pravo na ispovijedanje svoje vjere u Krista Gospodina. Ali obično kad tim krštenim nevjernicima, kršćanskim poganima, zajednica vjernika treba tada su puni zahtjeva. Njihova paradna vjera traži, zahtjeva, zapovijeda jer oni imaju pravo. Samo na što?
Mi koji svakodnevno tragamo za svojim Gospodinom znamo da smo grešni. Svatko od nas nosi breme svoga grešnog života sa svim manama na svojim plećima. Pokušavamo sve učiniti kako bi smo ovdje već se pripravili na divni Božji dar zajedništva. I jer Bog ne traži pravedne i svete već grešne da nas učini svetima za nas uvijek ima nade i mjesta da nas zahvati Boži intervent blagoslova. Na nama osobno stoji da se zauzmemo i predamo Bogu u ruke i da se ne bojimo nikakvih gluposti koji bi nas kao morale pokolebati. Ako te ljudska glupost može pokolebati tada je to znak da vjere nemaš. Oni kojima nije stalo do vjere nek idu svojim putem. Nitko im u tome ne brani. Kao grešni svi mi se preispitivamo i želimo biti poučeni, poučljivi da sebe izgradimo po mjeri Isusa Krista. „Ja, Gospodin, Bog tvoj, tvojem te dobru učim, vodim te putem kojim ti je ići. O, da si pazio na zapovijedi moje, kao rijeka sreća bi tvoja bila, a pravda tvoja kao morski valovi!“ Naš Gospodin dariva, pruža, nudi. Na nama je svima da prihvatimo ili odbijemo. Vjera izlazi iz ljubavi. Vjera je ljubav. A onaj koji ljubi u ljubavi obilno stostruko prima. Kome da Krist prispodobi ovaj naš naraštaj? Ne boj se danas prići svom Gospodinu. Dođi i dopusti Mu da iz Njega izlazi mudrost tvoga života.
don Damir Bistrić
