Sveti Stjepan viđen očima sabiranja i bacanja kamenja

U naše vrijeme teško je sebi, ali i drugima približiti nasilnu i okrutnu smrt kojom je umro sveti Stjepan Prvomučenik. Smrt kamenovanjem?

To je sasvim nešto strano i nepoznato našoj civilizaciji. Ali, gledano s velikim povijesnim odmakom, bila je to teška kazna za prekršitelje židovskog zakona. Masa ljudi baca svakakvo kamenje na osuđenu osobu dok je ne usmrti. A ona, kao osuđena osoba, ne može se braniti, nema nikakve zaštite. Doista, okrutna smrt. Dan nakon radosnog slavlja Isusova rođenja Crkva pred nas postavlja mučeništvo svetog Stjepana. Vjerojatno kao primjer osobne vjere i osobnog svjedočanstva za Isusa Krista i po cijenu mučeništva. Za dobro razumijevanje okolnosti mučeništva i Stjepanova pogubljenja, dobro se vratiti tekstu svetog Luke, Djelima apostolskim.

Djela apostolska 7,51-60

51 Tvrdovrati i neobrezanih srdaca i ušiju, vi se uvijek opirete Duhu Svetomu: kako oci vaši tako i vi! 52 Kojega od proroka nisu progonili oci vaši? I pobiše one koji su unaprijed navijestili dolazak Pravednika čiji ste vi sada izdajice i ubojice, 53 vi koji po anđeoskim uredbama primiste Zakon, ali ga se niste držali.

54 Kad su to čuli, uskipješe u srcima i počeše škripati zubima na njega. 55 Ali on, pun Duha Svetoga, uprije pogled u nebo i ugleda slavu Božju i Isusa gdje stoji zdesna Bogu 56 pa reče: »Evo vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje stoji zdesna Bogu.« 57 Vičući iza glasa, oni zatisnuše uši i navališe jednodušno na njega. 58 Izbaciše ga iz grada pa ga kamenovahu. Svjedoci odložiše haljine do nogu mladića koji se zvao Savao. 59 I dok su ga kamenovali, Stjepan je zazivao: »Gospodine Isuse, primi duh moj!« 60 Onda se baci na koljena i povika iza glasa: »Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!« Kada to reče, usnu.

Ivan Dobri – Izborno iznenađenje

U utorak 28. listopada 1958. godine, na završetku konklava koje su trajale 3 dana, i nakon čak 11 glasovanja, za novoga papu izabran je kardinal Angelo Giuseppe Roncalli, koji je uzeo ime Ivan XXIII. Bio je drugi patrijarh Venecije koji je postao Petrov nasljednik u samo 50 godina. A mnogi su se tada prisjetili proroštva proroka Malahije, prema kojemu će novi Prvosvećenik biti „Pastor et nauta”. U raznim komentarima poslije konklava rečeno je kako je papa Ivan XXIII. izborno iznenađenje! Neki su, pak, smatrali da je kardinal Roncalli, ulazeći u Sikstinsku kapelu, već u srcu nosio zamisao o II. vatikanskom saboru. Jamačno, nitko nije predvidio „mjere” novoga Pape, čak ni krojač koji mu je skrojio pretijesan talar, pa se Papa odmah poslije izbora pojavio na prozoru sv. Petra „vidno stisnut”. Odmah se našalio na svoj račun rekavši kako je to „pretijesno odijelo” znak „lanaca papinstva”.

Životopis Angela Roncallija

Angelo Giuseppe Roncalli rodio se u mjestu Sotto di Monte blizu Bergama kao četvrto od 13 djece u seljačkoj obitelji, 25. studenoga 1881. Godine 1892. ulazi u sjemenište u Bergamu, a 1901. studij nastavlja u Rimu, gdje je i zaređen za svećenika 10. kolovoza 1904. Već sljedeće godine imenovan je tajnikom bergamskoga biskupa Radinija Tedeschija. No, 1921. vraća se u Rim kako bi radio u svetoj Kongregaciji „Propaganda Fide”. Za četiri godine, 3. ožujka 1925., napušta Italiju i kao apostolski vizitator odlazi u Bugarsku kao naslovni nadbiskup Areopolija. Za biskupa je posvećen 19. ožujka, a 30. studenoga 1934. odlazi na novu službu apostolskog delegata u Tursku i Grčku, te je imenovan apostolskim upraviteljem Carigradskog vikarijata, s naslovom mesembrijskog nadbiskupa. Za 10 godina, 23. prosinca 1944., vraća se bliže rodnoj Italiji i postaje nuncij u francuskom glavnom gradu Parizu. Dana 12. siječnja 1953. po papi Piju XII. postaje kardinal, a na istome konzistoriju sam je Papa najavio njegovo promaknuće na mjesto patrijarha Venecije. Tri dana nakon smrti Pija XII., 9. listopada 1958., iz Venecije kreće put Rima na konklave i biva izabran za papu, 28. listopada iste godine. U ponedjeljak 3. lipnja 1963. umire nakon četverodnevne smrtne agonije.

Dobrota, odlučnost i „sveta ludost”

Prvi čin hrabrosti nasljednika pape Pija bio je izbor imena Ivan, imena koje se u nizu papa zaustavilo na brojci 22. Godine 1410. ime Ivana XXIII.??? nosio je protupapa Baldassare Cossa koji je bio prijeporna osoba. Roncalli, ne brinući previše o tome, uzima to ime koje je sam vjernički puk kasnije „pročistio” zovući Roncallija jednostavno – papa Ivan. Drugi „potez” koji je očitovao njegovu hrabrost, i to jamačno daleko „jači” i glasovitiji od prvoga, povukao je samo dva mjeseca po izboru za papu. Nagovijestio je sabor. Mnogi su govorili da pri tome nije bilo ni spomena o hrabrosti nego o lakomislenosti, ako ne i ludosti. Suradnici su ga upozoravali da je nemoguće započeti sa saborom već 1963. godine, na što je on „papinski” odgovorio: „Otvorit ćemo ga 1962”. Svoje je obećanje i održao. Tek što je izabran, prozvan je „prijelaznim papom”, tj. papom koji u poodmakloj dobi (imao je 77 godina) treba otvoriti put mlađemu nasljedniku na Petrovoj stolici. Svima je kasnije postalo itekako očito da „prijelaz” koji je napravio Ivan XXIII. nije bio tek prijelaz s „pape na papu” nego prijelaz svekolike Crkve od staroga k novome, i to u procesu obnove i „aggiornamenta”, „podanašnjenja” i posuvremenjenja Crkve u najboljem smislu. I to zbog promijenjenih povijesnih i društvenih prilika i uvjeta. Te su godine „prijelaza” duboko označile budućnost Crkve na cijelome svijetu.

Ivan Dobri, IKA, 3. 11. 1998., 40 godina nakon izbora pape Ivana XXIII.

Teolog Ivan Golub

Ivan Golub bio je skroman i samozatajan čovjek, ali srećom i vrlo svjestan vrijednosti svoga životnog djela i važnosti vremena kojemu je bio svjedok. Sam je napisao ono što nitko drugi poslije njega o njemu ne bi ni znao ni mogao napisati – opsežnu i detaljnu autobiografiju pod naslovom „Običan čovjek“ (Naklada Ljevak, 2013.). Iz te bogate duhovne riznice vrijedno je njegovo divljenje koncilskom papi Ivanu XXIII. i njegovim zadnjim riječima: „Nismo se zaustavljali da skupljamo kamenje koje su s jedne i s druge strane bacali na nas. A mi ga nismo ni na koga bacili.“ I uz to ide svećenikov i profesorski komentar Ivana Goluba, kao poruka toliko potrebna ovom današnjem globaliziranom svijetu, današnjoj Hrvatskoj i vremenu: „Sveti Ivan XXIII. nije tratio vrijeme na sabiranje kamenja! A koliko vremena ljudi potrate na sabiranje kamenja. Pa se ogledavam kakvim me kamenom tko ošinuo, pa ga opipavam, pa ga pretvaram u izložak, pa o njemu pripovijedam… Ivan nije sabirao kamenje.“ Nije ni profesor i akademik Ivan Golub bacao kamenje ni tratio vrijeme na različito kamenje koje su bacali na njega. Prošao je zemljom radosno čineći dobro, sabirući i dijeleći znanje, sabirući prijatelje na svim stranama svijeta, ljude različitih svjetonazora. I svima davao osmijeh dobrote i blagosti.

Kakve veze ima sveti Stjepan Prvomučenik sa svetim papom Ivanom XXIII. i profesorom Ivanom Golubom

U Crkvi se mnogo govori i piše o svetosti. Teolozi i propovjednici doista se trude sasvim običnu puku i sebi osvijetliti bit i put prema svetosti. Ali rijetko se koji propovjednik dotakne činjenice šutke primati razne napade. Đakon, svećenik, biskup javne su osobe koje bivaju često verbalno „kamenovane“, etiketirane. Nastaje uvijek pitanje, sabiru li to kamenje i razmišljaju li mnogo o njemu, brane li se ili žive život dalje ne osvrćući se na nekad grozne osude, komentare. Zajednička nit koja se provlači kroz životopise svetog Stjepana, svetog pape Ivana XXIII. i akademika Ivana Goluba jest činjenica da su primali kamenje bačeno na njih. Nisu se mnogo osvrtali na to tko ih je kakvim kamenom ošinuo. Nisu razne uvrede, podvale sabirali, o njima pričali. Sve su okretali na dobro, na pozitivno, na svoje planove i akcije. Da je sveti papa Ivan XXIII. kojim slučajem postao deprimiran time što mu govore da je zbog starosti prijelazni papa, sigurno ne bi pokrenuo ideju otvaranja ni realizaciju II. vatikanskog koncila. Govorili su da je lakomislenost sazivati sabor u tim godinama. A Papa je hrabro ostvarivao cilj za ciljem. Od katolika i klera u tim teškim vremenima očekuje se da ne bacaju kamenje na druge nego da pokazuju svojom dobrotom, svojom svetošću što treba činiti, kako se ponašati. Kako u „modernim i jakim napadima“ na Katoličku crkvu sačuvati vjeru, nadu, ljubav? Kako sačuvati euharistiju kao centralni sakrament u ovim teškim vremenima presije na to da se samo mali broj vjernika može okupljati u crkvama? Kako činiti svoje, biti „hladan“, kao vjernik, kada te etiketiraju i osuđuju?

Poruka sve trojice bila bi i danas: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh….“

Molitva svetom Stjepanu Prvomučeniku

Djela naša, molimo, Gospodine, milošću svojom preteci i pomoću svojom prati, da svaka naša molitva i radnja s tobom vazda počinje i početa da se s tobom dovrši. Evo nas pred tobom, sv. Stjepane, naš zaštitniče, pozdravljamo te u poniznosti duha i želimo te zamoliti za tvoj zagovor kod svemogućeg Boga, da nam osnaži vjeru, učvrsti nadu, pročisti i usavrši ljubav.