Božje kraljevstvo ili Božja vladavina. Svijet novih međuljudskih odnosa i mogućnosti. Svijet jednakih prava svakoga. Svijet pravednosti.
Međutim, mnogo puta navedene značajke Božje vladavine ostanu priča iz evanđelja koju se rijetko tko usudi provesti na praktičnu razinu ili još gore potpuno se kao takve zaborave. Zato jer ove značajke često ne odgovaraju vladajućim građanskim zakonima prema kojima je normalno da se svatko brine isključivo za svoje interese i interese onih koji su im najbliži. Gledajući ovakve primjere ljudi olako padaju u malodušje vlastite egzistencije. Zaboravljaju svoje dostojanstvo i počinju se uspoređivati s onima koji u svom životu ne slijede ono Božje nego ono svjetsko. Ono što još više žalosti je što mnogi vjernici ne shvaćaju ozbiljnost Božjeg kraljevstva. Mnogi od njih ni ne znaju što ono uključuje zapravo. I prođu tako blagdani, a ljudi opet ne znaju čemu sve to. Kao da sve što znaju o Bogu ostaje unutar crkvenih zidina. Čini se kao da se ljudi ponašaju ne jedan način u crkvi, a na sasvim drugačiji način izvan nje. Kao da nemaju hrabrosti uistinu vjerovati u ono što crkva naučava. Žalosno je što umjesto da zadrže svoj pogled na duhovnome, ljudi vrlo brzo u svakodnevnici zaboravljaju da je upravo u njoj prilika da Božje kraljevstvo zaživi.
Mnogi bi se mogli složiti kako govoriti o Božjem kraljevstvu u 21.st. nije moderno, a niti poželjno. Također, mnogi će se složiti da se tom temom trebaju baviti samo Bogu posvećene osobe. Ljudi su čak spremni toliko nisko pasti da kako bi opravdali to što su izbacili molitvu iz dnevnog rasporeda smatraju kako je to sasvim nešto normalno u vremenu u kojem svi jure za svojim karijernim prestižima. Štoviše, traže opravdanje svog stava. Ne treba se u nedostatku vremena tražiti izlika zašto se ne moli. Pravi razlog zašto je molitva izbačena iz života mnogih ljudi je to što nisu spremni žrtvovati svoje vrijeme za traženje Boga nego ga radije koriste za hedonističke trenutke koje od njih ne zahtijeva napor. Čovjek današnjice smatra da je dovoljno biti marljiv na nekoj izvanjskoj razini, na razini materije, a zaboravlja da mu sve to što ima ionako poklonjeno. Sve sposobnosti da može svoje dužnosti obavljati kako treba su mu poklonjene. Koji paradoks, a čovjek nema ni 5 minuta u danu zahvaliti za sve primljeno. Izgleda da đavao pobjeđuje. Ljudi gube autentičnost u vjeri, ne žele svoje vrijeme provesti u molitvi, misle da je dovoljno otići na misu i da je to sve što Bog „zaslužuje.“ Zar je Bog toliko zahtjevan?
Odgovor se nameće sam po sebi. Bog nije zahtjevan, Bog sve daje, samo čovjek teško prepoznaje Njegove darove jer nisu kao darovi ovoga svijeta. Njegovi darovi su puno drugačiji. Njegovi darovi su puna puta i gorki i čovjek ih protumači kao Božju kaznu jer je svoje životno težište stavio na karijerno hedonističko gomilanje nečega što mu u određenom trenutku služi kako bi se dobro provodio na zemlji, ali postavlja se pitanje, dal je uistinu toliko bitno na koji se način provodi prolaznost zemaljske egzistencije ukoliko se u istu egzistenciju uključi i neprolazna egzistencija vječnosti? Ukoliko se vječnost prihvaća kao najveće čovjekovo ispunjenje koje može dati samo Bog, onda je logično da će čovjek već na zemlji htjeti tragati za neprolaznim tragovima Božje prisutnosti koje će svoje posljednje ispunjenje imati u vječnosti. Onda će molitva biti ne samo riječima nego i djelima. Onda će svakodnevnica biti prožeta neprolaznim vrijednostima. Onda će čovjek biti svjestan da uistinu vrijedi samo po sebi, baš onakav kakvim ga je Bog stvorio.
Da. čovječe, tebe Bog baš treba takvog, samo pusti Boga da bude Bog i slavi ga svojim životom, jer što ćeš na kraju svoje zemaljske egzistencije ako ti Bog već sad nije na prvome mjestu, naprosto ćeš se morati suočiti sa životom kojeg si živio, budi Božji, to je jedino sigurno. Čak i kad Bog naizgled šuti, očekuj Njegove nemoguće intervencije u svom životu! I sjeti se Golgote, izgledalo je da sve izgubljeno, a dogodilo se ljudima još danas nevjerojatna činjenica u čitavoj ljudskoj povijesti, dogodilo se uskrsnuće, smrt je zauvijek pobijeđena. Ne zaboravi, smrt je pobijeđena i ti to osobno možeš iskusiti ukoliko se boriš da Božje kraljevstvo bude vidljivo i u 21. st. Tada ćeš znati kome i zašto ideš, tada ćeš znati kome si povjerovao!
Sandra Čukelj
