Sintagma posljednje stvari za mnoge ljude je zastrašujuća. Čuvši navedenu sintagmu ljudi se zaprepaste i izbjegavaju teme vezane uz istu.
Pojavljuju se negativni osjećaji i strah od smrti, strah pred nepoznatim. Zašto je to tako? Što je to što čovjeka tako čvrsto drži u uvjerenju da je zemaljski život najveći mogući izvor čovjekove spoznaje? Što je to što čovjeka sprječava da razmišlja izvan okvira samo onoga što vidi fizičkim očima? Zašto se čovjek ne može zagledati u neprolaznu eshatološku stvarnost? Mnoštvo pitanja, ali vrlo malo dostatnih odgovora ukoliko se isti traže izvan Boga kojeg je objavio Isus Krist. Primjer Kristovog uskrsnuća i proslave u nebu primjer je koji je dostatan da nadahne svakog čovjeka da prestane bazirati svoj život na vrijednostima koje su aktualne samo u određenim vremenima.
Eshatološka životna perspektiva upravo je ključ da se na zemaljsku stvarnost počinje gledati drugačije. Prožeti zemaljsku dimenziju životnog puta eshatološkim posljednim stvarima ključ je za prihvaćanje činjenice kako zemaljski život nikada neće biti u potpunosti sposoban nadomjestiti vječnost. Neutaživi poriv za istinskim smislom i radošću života u čovjeku dokaz je da je čovjek stvoren za neprolaznu stvarnost koju je izgubio svojim neposluhom Bogu. No, Bog je upravo preko Isusa Krista ponovno odlučio dati čovjeku šansu da stekne neprolaznost smisla u svojem životu i da na zemaljsku stvarnost počinje gledati kao na određeni trenutni oblik svog života koji će svoj puni smisao dobiti tek u prebivanju sa Stvoriteljem.
Stoga je potrebno spoznati genijalnu osobnost Isusa Krista i prepoznati ga kao jedinu osobu koja je kadra eshatološke posljednje stvari učiniti čovjeku logičnim slijedom nastavka njegova života. A ukoliko će čovjek shvatiti na pravi način sve navedeno automatski će se svakodnevno truditi reći ne grijehu koji mu narušava odnos s Bogom pa samim time i usporava prisutnost eshatološke perspektive života na zemlji. Tada će i eshatološko načelo „već da, još ne“ biti lakše shvatljivo.
Sandra Čukelj
