Knjiga Sirahova piše o prolaznosti života. „Što je čovjek? Čemu je zapravo koristan? Što ima na sebi dobro, i što ima zlo?
Dani čovječjega života jesu sto godina, najviše. Kao kap vode iz mora i kao zrno pijeska tako je ono malo godina sučelice vječnosti.“ (Sir 18, 8-10) Nameće se pitanje čemu zemaljski život uopće ako mora jednom mora završiti? Čemu borba, patnje, problemi? Zar je čovjek uistinu samo stvoren za navedene situacije? Potrebno se izdići nad prolaznošću samog razmišljanja. Čovjek mora shvatiti da iako je u svijetu, na zemlji i u trenutnoj prolaznoj egzistenciji da to nikako ne može biti njegov krajnji smisao. Ovdje nam može pomoći slika sprovoda. Kamo to čovjek odlazi? Dal je uistinu cjelovit čovjek spremljen u taj drveni sanduk? Napast svih onih koji ispraćaju čovjeka je da u navedene sintagme bezglavo počinju vjerovati. Oni vide samo svoju bol zapravo. Oni vide svoje nedostajanje, svoju patnju zbog gubitka određene bliske osobe. Oni vide samo nedostatak te osobe u svom životu pa se često sami sebe tješeći govore kako se određena osoba koja je umrla neće više mučiti na zemlji.
No, koliko god to bilo i točno, čini se da oni to više govore zbog svoje osobne utjehe. Suze, gorčina, čak i bijes javljaju se kod osoba koje ostaju. Potrebno je biti ponizan i imati bezgranično povjerenje u Božju providnost za osobu koja je umrla. Bog ima plan koji je ljudskim očima sakriven i neshvatljiv. Kad bi čovjek shvaćao sve Božje naume, grubo rečeno, Bog mu ne bi trebao kao takav, čovjek bi sam za sebe znao što je za njega najbolje. Potrebno je biti pomiren sa činjenicom kako Bog djeluje na često puta ljudima neshvatljiv način koji ljudima puno puta i izgleda kao da Bog dopušta određene situacije protiv njih samih. Tako ljudi mnogo puta patnju kod gubitka voljene i bliske osobe u Bogu vide glavnog krivca za ishod osobe koju su izgubili. Zašto se radije ne zapitaju što s njima ne valja, a ne s Bogom. Ljudi bi morali shvatiti da oni nisu osobu koju su izgubili pozvali u život te isto tako nemaju pravo očekivati da će ju Bog držati u zemaljskoj egzistenciji koliko oni to žele.
Često se puta čuju rečenice kako je dobro kada smrt ide po redu od najstarijih članova obitelji. Daleko od toga da je teško kada se dogodi tragedija bilo kojeg čovjeka, no kada se radi o mlađem čovjeku još je teže. No, upravo se tada više nego inače kršćanin mora osloniti na uskrsnu vjeru. To nije vjera tuge ni žalovanja, to je vjera koja je sposobna povesti čovjeka iznad svih njegovih očekivanja. To je vjera koja te naprosto tjera u okvire razmišljanja koje ne možeš pronaći u uskim razmišljanjima ljudi koji se zaprepaste kada umre netko za koga to nisu još očekivali. Kršćanin zna kome i zašto ide, kršćanin zna da je na svijetu da upozna i da proslavi Boga i da tako u Nebo dođe. Nažalost, čini se da je ovo samo neka pusta sintagma koju ljudi nauče na katehezama i sve ostane na tome.
Iskustvo živoga Boga koji je prije više od 2000 god. hodao ovom zemljom rijetko tko doživi. Poznavati osobu Isusa Krista rezultira radošću što je osoba koja je umrla kod Njega. I sam je rekao da u domu Oca njegova ima mnogo stanova. Dakako da je normalno tugovati za nekim bliskim, ali u suštini bi se trebalo u duhu kršćanske uskrsne vjere nadati da je ta osoba kod Boga Isusa Krista koji baš nikog ne ostavlja na milost i nemilost njegove slabašne ljudske naravi. Stoga, molimo za vjeru koja će nas uvijek voditi na životne vidike novog Jeruzalema.
Sandra Čukelj
