Benediktinci i benediktinke – treći stup na kojem počiva europska civilizacija
Drevna predaja o svetoj Skolastici
Drevna predaja i kasniji pisci o njoj dalje kažu: Skolastika je bila sestra blizanka svetoga Benedikta, rođeni su 480. godine u gradu Nursiji (Norcia). Odatle njihova velika povezanost od rođenja do smrti. Skolastika je u stopu slijedila svoga velikog brata na njegovu životnom putu od Subiaca do Monte Cassina. Tajedno s bratom nedaleko od njegova samostana osnovala je svoj ženski samostan, kojemu je dala isto Pravilo koje je brat sastavio za svoj red. Umrla je trećega dana poslije posljednjega razgovora s bratom, 10. veljače 547. Benedikt ju je časno pokapao u bazilici Svetoga Ivana Krstitelja na Monte Cassinu. Četrdeset dana kasnije, 21. ožujka, umire i Benedikt, pa su braća njegovo tijelo položila u novu raku koju su iskopali uz grob svete Skolastike. Tako su i poslije smrti ostali zajedno. U Drugom svjetskom ratu, 1944., Samostan Monte Casinno srušen je do temelja, ali je opet obnovljen u istom stilu. Grob brata i sestre ostao je netaknut. Kad su 1950. prigodom arheoloških istraživanja ispod velikog oltara otvorili grob, arheolozi su našli dva kostura, muški visok 1,72 m, i ženski 1,59 m. Kosti brata i sestre bile su izložene punih pet godina i 1. prosinca 1955. opet su položene u tradicionalni grob ispod velikog oltara u bazilici Monte Cassina. Sveti Grgur u spomenutom napisu kaže kako je Skolastika one večeri bila zauzetija od brata Benedikta, jer je, prema svetom Ivanu Evanđelisti Bog je ljubav (1Iv 4,16), više mogla, budući da je više ljubila. Tu najvišu, prvu i posljednju krepost koja je krasila tu sveticu ističe i današnja zborna molitva: Gospodine, danas, na spomendan svete Skolastike djevice, daj da se u nju ugledamo, tebi čistom ljubavlju služimo te i mi postignemo sreću tvoje ljubavi.
Benediktinke u Hrvatskoj – Moli i radi … da se u svemu slavi Bog!
Od početka Crkve mnogo je kršćana željelo slijediti Krista izbliza. Da ga što bolje slušaju, povlače se iz svijeta u osamu, često i u pustinju. Zvali su se monasi. Neki su od njih živjeli samotnički, neki su se okupljali u zajednice. Sveti Benedikt, otac zapadnog monaštva, rodio se oko 480. godine u mjestu Norcia u Umbriji, a umro oko 547. na Monte Cassinu. Ondje je napisao svoje monaško Pravilo, koje je mudro protkao Svetim pismom te obogatio predajom kršćanskoga Istoka i Zapada. Benediktova sestra Skolastika išla je stopama svoga brata i počela okupljati redovnice. Benediktinski redovnici i redovnice djeluju u Hrvatskoj više od tisuću godina. Još davne 852. hrvatski knez Trpimir ustanovio je prvi benediktinski samostan u Rižinicama kod Solina. U sljedećim stoljećima množile su se benediktinske zajednice, koje će, držeći se načela „moli i radi”, biti učitelji duhovnosti i kulture, zanatstva i poljodjelstva. Mogli su druge poučavati zato što su sami bili Kristu poučljivi. Danas u Hrvatskoj ima osam zajednica benediktinskih redovnica: u Cresu, Hvaru, Krku, Pagu, Rabu, Šibeniku, Trogiru i Zadru. Godine 1996. ujedinile su se u Federaciju benediktinskih redovnica u Hrvatskoj „Bl. Alojzija Stepinca”. Od godine 1965. u ponovno otvorenom samostanu na Ćokovcu živi i jedna zajednica benediktinskih redovnika. Odgovarajući na Božji poziv, redovnica zavjetuje obraćanje svoga vladanja i stalnost u zajednici, prema Pravilu sv. Benedikta, živeći u čistoći, siromaštvu i poslušnosti. U Crkvi je svečano posvećena i pozvana da „ništa ne pretpostavlja Kristovoj ljubavi” (Pravilo, 4,21). Najuzvišeniji joj je uzor Presveta Djevica, koja je riječ Božju slušala, u srcu prebirala i vjerno ispunjavala. Redovnice nastoje usmjeravati sav svoj život na traženje Boga. Kako bi to bolje ostvarile, žive zajedno, u skrovitosti i sabranosti. U Duhu Svetom sa Sinom sjedinjene prinose Ocu molitve i žrtve za potrebe Crkve i cijeloga svijeta. Zbog zajedničke monaške baštine iz razdoblja nepodijeljene Crkve, na osobit se način sjedinjuju s Kristom u njegovoj velikosvećeničkoj molitvi „da svi budu jedno”. Slavljenje Boga liturgijskim činima uzvišena je obveza i velika povlastica u životu redovnice. Žrtva i gozba euharistijskog slavlja u srcu je njezina života, a po molitvi Časoslova, što ga sv. Benedikt naziva „Djelo Božje”, u srcu su Crkve moliteljice. Redovnici benediktinji najvažnija je, dakle, liturgijska molitva. Druga bitna sastavnica njezina živoga jest božansko čitanje, latinski „lectio divina”, to jest slušanje Boga koji nam riječ svoju čita. Benediktinka zato šuti jer sluša Boga koji joj govori. Sluša ga pozorno kako bi mu dobro uzvratila. Njezino uzvraćanje nije samo riječju nego i djelom. Stoga je rad treća sastavnica monaškog života. Radom sudjeluje u Božjem stvarateljskom djelu, pridonosi uzdržavanju svoje zajednice i pomaganju potrebitih. Redovničke su zajednice samostalne i svaka ima svoje polje rada. Ipak, život svake zajednice, i u njoj svake redovnice, u znaku je benediktinskog gesla uzetog iz Svetog pisma: DA SE U SVEMU SLAVI BOG!
Mi smo sugovornice Božje u vremenu kada ljudi plaćaju da ih netko sasluša
„Benediktinke su po definiciji duhovne majke i trebamo pokazati otvorenost prema svima, da ljudi dožive i osjete kako samostan nije naš privatni dom nego Božja kuća koja pripada svima, koja je otvorena i u kojoj uvijek mogu potražiti utjehu, riječ ohrabrenja i savjet”, govore sestre iz Trogira. Demokracija, grčko-rimska kultura, jednakost, ratarstvo, hrana, obrazovanje i rad samo su neke od čimbenika koje su benediktinci, najstariji monaški red Zapadne crkve, pokrenuli, očuvali, unaprijedili ili obnovili. Pritom su proširili kršćanstvo diljem Europe i tako ga pretvorili, uz rimsko pravo i grčku filozofiju, u treći stup na kojemu počiva europska civilizacija.
A opet, vrlo malo o njima znamo
Shvatili smo to i sami dok smo razgovarali sa sestrom Katarinom Zrno, benediktinkom koja nam je otvorila vrata samostana Svetog Nikole u Trogiru, ali i vrata benediktinske mudrosti, srca i povijesti. Samostan Sv. Nikole najstariji je benediktinski samostan s kontinuiranim djelovanjem u Hrvatskoj. Osnovan je 1064. i bio je jedan od četiri samostana (jedan muški i tri ženska) koji su stoljećima djelovali u Trogiru. Danas u njemu žive tri redovnice. Uz sestru Katarinu to su časna majka Ivana i sestra Alojzija. Ono što će vam vjerojatno ostaviti najsnažniji dojam, ako ih odlučite posjetiti, jesu mir i radost. Ne zrače oni samo iz redovnica nego i iz samih zidova koji gotovo tisuću godina slušaju i svjedoče tihim molitvama i poniznu radu redovnica. A svjedočio je ovaj samostan i brojnim uistinu burnim trenutcima povijesti. Ratovi, kuge, gašenje muškog ogranka za vrijeme Francuske okupacije početkom 19. Stoljeća, i komunizam.
Komunizam – žestok prema hrvatskim benediktinkama
Osvrćući se na komunizam, sestra Katarina Zrno reći će kako je tada posebno teško bilo biti koludrica. „Sestre su živjele isključivo od rada svojih ruka i nisu se libile mukotrpnih poslova samo da bi preživjele. Oskudijevale su i u najpotrebnijem, a ondašnje vlasti čak su nadzirale donose li im ljudi možda hranu ili druge potrepštine. Unatoč kontrolama, ispred vrata bi uvijek znale pronaći nešto. Koliko im je bilo teško svjedoči i rečenica koju su neki lokalni komunisti izrekli: ‘Pa da im je i Bog otac, ne mogu ovdje opstati više od godine dana’. No, preračunali su se. Bog doista jest Otac i mi smo opstale. Štoviše, i među njima Bog je pronašao svoje Nikodeme koji su ga štitili u njegovim zaručnicama – monahinjama, koje su prihvaćale svaku žrtvu i prinosile je Bogu za potrebe Crkve i svijeta.” No, sve nedaće, poput dugogodišnje mukotrpne obnove samostana, nisu izbrisale njihov osmjeh što je tiho pričao o Onome koji je njihova snaga i sigurnost tijekom cijeloga razdoblja gotovo tisućljetne povijesti. Dok smo ih, na naš nagovor, fotografirali u Kairosu, samostanskom muzeju s vrijednim povijesnim, vjerskim i liturgijskim eksponatima, zračile su radošću poput učenica na velikom odmoru. Teškoće koje su ih okruživale sačuvale su u njima nevinost dječje dobi, ali bez naivnosti vlastite bezbrižnu djetinjstvu.
Biti cjelovit
Sa sestrom Katarinom razgovaramo u govornici samostana, mjestu gdje primaju goste. Nekada je ta soba imala rešetke koje su odjeljivale klauzurni dio od, nazovimo ga tako, javnog dijela. Danas nas dijele tek stol i simboličan konop koji komad drvenog namještaja povezuje sa zidom. Iako su svi ženski benediktinski samostani u Hrvatskoj klauzurnog tipa, sestra Katarina reći će da se radi o specifičnoj, monaškoj klauzuri. „Povukle smo se iz svijeta da u skrovitosti i predanosti služimo Bogu i slavimo ga kao njegovi tihi svjedoci”, kaže. Sama sestra Katarina, iako je već 18 godina u benediktinskoj zajednici, uz dopuštenje časne majke i blagoslov nadbiskupa, studira na KBF-u u Splitu. Stoga dio svoje svakodnevne molitve ponekad izmoli u autobusu. „Benedikt je odredio da monah svakoga dana mora provesti u molitvi, uz knjigu, u fizičkom radu i odmoru. Dao je raspored, ali je, kao razborit otac, dopustio opatu da nešto od toga može prilagoditi prema potrebi i mogućnostima. Same današnje okolnosti ponekad to traže, no sve ima svoje strogo vrijeme: liturgija, „lectio divina“ (čitanje Sv. pisma ), intelektualni rad, fizički rad i odmor.” „Sve je potrebno da bi čovjek bio cjelovit, a to je ono što znači riječ monos, monolitan – biti cjelovit, biti jedan”. Benedikt je, govori nam sestra Katarina, za razliku od grčko-rimskog svijeta, iznimno cijenio fizički rad i nije ga držao ropskim poslom. No, to nije bila njegova jedina inovacija. Osim što se držao začetnikom monaštva u Latinskoj crkvi, jedan od njegovih najvećih doprinosa jest očuvanje grčko-rimske kulture, književnosti i umjetnosti pred naletima barbara u petom i šestom stoljeću. Iz samostana koje su on i njegovi učenici osnovali (a prvi i najpoznatiji je impozantni Monte Cassino) krenula je vjerska, kulturna i civilizacijska obnova Europe. „Benedikt je u svoje vrijeme imao golem utjecaj na društvo, i to u svakom pogledu. Jednako je prihvaćao robove, barbare i Rimljane. Važno mu je bilo samo da čovjek traži Boga. Također, svi su u samostanu imali jednaka prava, što je tada bilo nezamislivo. Uveo je i demokratski sustav izbora opata, koji je poslije provale barbara bio praktički zaboravljen.” „Poticao je uravnoteženost između manualnog i intelektualnog rada, samoće i zajedništva, nije bilo ekstrema u obliku teške pokore ili izgladnjivanja. Imao je povjerenja u čovjeka, dao mu je priliku u vrijeme velike nesigurnosti, stradanja i pljačke. Poznat je benediktinski slogan ‘Ora et labora’ (Moli i radi), ali uz njega postoji još jedan – Pax (mir), i to u vremenu kada mira nije bilo.” „Njegovo je Pravilo po svome utjecaju odmah iza Biblije u zapadnom kršćanskom svijetu”, dodaje sestra Katarina, istaknuvši kako Benedikt nije ni sanjao da će njegovo djelo postati ovo što je danas. A kaže se da je ono nastalo iz zadivljenosti Božjom riječju.
Benediktinke
„I na početku stoji Riječ, čovjek (Benedikt) i šutnja. Čovjek koji osluškuje Riječ Božju i samo je provodi u djelo. Iz življenja Riječi, njezine konkretne primjene i utjelovljenosti u životu, nastaje ono što mi danas zovemo europskom civilizacijom i kulturom, i to je ono na čemu se možemo nadahnjivati.” Benediktinci, kao i razne grane benediktinskog reda, poput cistercita, trapista, kartuzijanaca, osnivali su prve rudnike, unaprijedili poljoprivredu, proizveli šampanjac, sir trapist, izumili gregorijansko pjevanje, a do nas je preko njih došla i većina antičke kulture koju danas poznajemo. Zanimljivo je kako benediktinci, prilikom prepisivanja sačuvanih antičkih djela, nisu ništa odbacivali, uključujući i profane ili sablažnjive dijelove, vjerujući „da Krist sve može preobraziti”. To su samo neki od razloga zbog kojih je papa Pio XII. Benedikta proglasio ocem Europe, a sveti Pavao VI. zaštitnikom Starog Kontinenta. Važno je spomenuti i kako su 23 papa bili benediktinci, a red se može pohvaliti i s pet naučitelja i jednom naučiteljicom Crkve, kao i brojnim poznatim svecima, poput sv. Patrika, sv. Hildegarde, sv. Bernarda, sv. Bede Časnog, sv. Anselma i dr.
Bitno net. 6. srpnja 2019.
Molitva svetoj Skolastici.
Gospodine, danas slavimo spomendan svete djevice Skolastike. Po njezinu primjeru daj da ti služimo nesebičnom ljubavlju i postignemo vječnu sreću, obećanu onima koji te ljube. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetog, Bog, u sve vijeke vjekova. Amen.
Marko Štrok
