Danas se mnogo govori i piše o ozdravljenjima obiteljskog stabla i grijeha predaka, često smo zbunjeni je moguće da smo opterećeni takvim stvarima ako smo na krštenju postali novi ljudi, tj. očišćeni smo od grijeha?
Često se pitamo imaju li grijesi predaka ikakve posljedice na naše potomke, odnosno ispaštamo li mi za grijehe naših predaka? Crkva nema neki službeni dokumenti o “ozdravljenju obiteljskog stabla” po kojem bi se morali ravnati. Vjerojatno je jedan od razloga za to što se tim pojmom izražavaju vrlo različite stvari. Stoga ni moj odgovor ne može biti generalan, već ću se pokušati osvrnuti na neke od najčešćih interpretacija toga izraza.
1. Nasljeđivanje moralne krivice
Prije svega i najvažnije, moramo znati da je po katoličkom nauku grijeh uvijek rezultat slobodne i osobne odluke pojedinca i da se on kao takav nikada i ni u kakvom slučaju ne može nasljeđivati. Jedini “grijeh” koji se nasljeđuje je istočni grijeh. Međutim, tu se radi o “grijehu naravi”, a ne osobnom činu. Ljudska narav je grijehom praroditelja izgubila svoju izvornu svetost i pravednost i svi ljudi osjećaju kako se nalaze u palom stanju. Dakle, istočni grijeh je stanje (!) koje nasljeđujemo, a ne sam čin. Stoga Katekizam naglašava sljedeće: “Zato se istočni grijeh naziva ‘grijehom’ na analogan način, to je grijeh ‘naslijeđen’ a ne ‘počinjen’, to je stanje a ne čin.” (KKC 404) Da bi se neki čin mogao zvati grijehom u punom smislu, tj. grijehom koji sa sobom nosi moralnu odgovornost, on mora biti učinjen s određenim unutarnjim pristankom. Katekizam kaže da je grijeh “riječ, čin ili želja protiv vječnog zakona” (KKC 1849). Dakle, kao što smo vidjeli, ne postoji nikakav grijeh u punom smislu riječi koji se nasljeđuje rođenjem. Iako Crkva od početaka uči da svim ljudima po naravi pripada istočni “grijeh”, on nije povezan s osobnom krivicom, već s nesavršenošću ljudske naravi u kojoj se rađaju svi ljudi: “Iako je svakome vlastit, istočni grijeh nema ni u kojem Adamovu potomku biljeg osobne krivnje. To je nedostatak izvorne svetosti i pravednosti, ali ljudska narav nije potpuno pokvarena: ona je u vlastitim naravnim silama ranjena, podvrgnuta je neznanju, patnji i vlasti smrti, sklona je grijehu (ta se sklonost zlu naziva “požuda”). Krštenje, dajući milosni Kristov život, briše istočni grijeh i vraća čovjeka k Bogu, ali posljedice grijeha na oslabljenu i zlu sklonu narav i dalje ostaju u čovjeku te ga izazivaju na duhovnu borbu.” (KKC 405) Prema tome, bilo koji nauk koji govori o nasljeđivanju moralne (!) krivice s roditelja na potomke je pogrješan i potpuno nekršćanski.
2. Nasljeđivanje posljedica grijeha
Kada smo razjasnili ovu početnu nedoumicu, možemo se zapitati drugo pitanje: mogu li se nasljeđivati posljedice grijeha? I tu nam je najbolji vodič Katekizam koji nas uči da se krštenjem brišu svi grijesi i sve posljedice grijeha koje priječe ulazak u Kraljevstvo Božje, ali da u čovjeku ostaju određene slabosti: Krštenjem se opraštaju svi grijesi, tj. istočni grijeh i svi osobni grijesi kao i sve kazne za grijehe. U onih, naime, koji su preporođeni ne ostaje ništa što bi ih priječilo da uđu u Kraljevstvo Božje, ni Adamov grijeh, ni osobni grijeh, ni posljedice grijeha (!), od kojih je najteža upravo odvojenost od Boga. 1264 Ipak u krštenima ostaju stanovite vremenite posljedice grijeha kao što su trpljenje, bolest, smrt ili slaboće vezane uz život, kao što su karakterne slabosti itd., zatim sklonost na grijeh, koju predaja nazivlje požudom ili slikovito “klicom (izvorom) grijeha”(“fomes peccati”): “Budući da je požuda ostavljena u nama radi kušnje, ona ne može škoditi onima koji na nju ne pristaju i koji joj se hrabro odupiru milošću Kristovom. Štoviše ‘I natječe li se tko, ne ovjenčava se ako se zakonito ne natječe'” (2 Tim 2,5).
Dakle, katoličko je učenje da krštenje briše sve grijehe i sve kazne za grijehe. Unatoč čovjekovoj slabosti, krštenje nas čini novim stvorenjem koje postaje ucijepljeno u Kristovu smrt i uskrsnuće te tako otvoreno milosti. Krštenjem hodimo u novosti života i više ne robujemo grijehu! Svaki krštenim umire grijehu da bi živio u Bogu. Sv. Pavao to snažno naglašava u poslanici Rimljanima 6,3-11: Ili zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života. Ako smo doista s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću. Ovo znamo: naš je stari čovjek zajedno s njim raspet da onemoća ovo grešno tijelo te više ne robujemo grijehu. Ta tko umre, opravdan je od grijeha. Pa ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime. Znamo doista: Krist uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt njime više ne gospoduje. Što umrije, umrije grijehu jednom zauvijek; a što živi, živi Bogu. Tako i vi: smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu!
Iz ovog ulomka vidimo da krštenjem postajemo novi ljudi kojima više ne gospodari smrt ni grijeh. Prema tome, nama ne gospodare niti neki nasljeđeni grijesi naše prošlosti. Ucjepljenjem u Krista hodimo u novosti života u kojoj po sakramentima uvijek imamo pristup milosti. Čovjek je, naravno, i nakon krštenja pozvan na rast i na borbu. Njegov ljudski razvoj se ipak odvija u “palom svijetu” i u nesavršenom ljudskom tijelu. Međutim, to ne znači da su te životne teškoće rezultat prokletstva koje je na njega prešlo iz ranijih generacija. Ne možemo svaki (!) problem u životu objasniti nekom greškom predaka što se jasno vidi iz 9. poglavlja Ivanova evanđelja: Prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Zapitaše ga njegovi učenici: “Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?” Odgovori Isus: “Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja. (Iv 9,1-3) Čak i posve pravedni ljudi trpe velike nevolje – cijela knjiga o Jobu zapravo govori o tome. Osim toga, “grijehe rodoslovnog stabla” krivo bi bilo shvaćati kao neke datosti koje sprječavaju osobnu slobodu. To bi se protivilo i nauku o sakramentima i nauku o milosti jer bez osobne slobode nismo sposobni ni počiniti grijeh. Svaki čovjek u svakom trenutku ima šansu započeti novi život u Bogu, bez obzira na osobnu prošlost i bez obzira na obiteljsku i porodičnu prošlost. Ukratko, “nasljeđivanje grijeha” ne može se shvaćati ni u smislu da nam posljedice grijeha predaka uzrokuju sve životne nedaće i umanjuju slobodnu volju do te mjere da se određenim grijesima ne možemo oduprijeti.
3. Životne poteškoće kao rezultat duhovnog nasljeđa
Prema tome, jedino legitimo pitanje vezano za “grijehe obiteljskog stabla” ostaje: mogu li grijesi koje su učinili preci stvoriti određene duhovne probleme potomcima koji za njih ne snose nikakvu moralnu odgovornost? Pri tome se misli na probleme u obliku kušnje, a ne prisile na grijeh.Kada malo bolje promotrimo mehanizam grijeha, možda ćemo moći dati bolji odgovor na ovo pitanje. Grijeh po sebi narušava čovjekov odnos s Bogom, ali on kao posljedicu ima narušene odnose među ljudima. Nekada tako narušeni odnosi mogu trajati generacijama i prerasti u svojevrsne “strukture grijeha”. Osoba koja se rađa i odrasta u takvom okruženju nažalost bez svoje krivnje ulazi u disfunkcionalnu situaciju i nužno osjeća njezinu teškoću. Svatko je se od nas nažalost osvjedočio o slučajevima zavađenih obitelji, supružnika, rođaka i sl. Nekada strukture grijeha ne moraju biti jasno vidljive. Na površini izgleda da sve dobro funkcionira, ali u sebi ljudi su duboko ranjeni. Neki grijesi koje čovjek učini imaju vidljive izvanjske posljedice. Neki grijesi mogu ostati nepoznati drugim ljudima. Ali ipak, i jedni i drugi uništavaju odnose. Svaki svjesno učinjeni grijeh narušava duhovnu blizinu među ljudima i utječe na čovjekov odnos prema drugima. Ako “grijehe obiteljskog stabla” shvatimo u takvom smislu, tj. da se osoba bez svoje krivnje može roditi i odrastati u odnosima koji su poremećeni i teški, u tome nema ništa neobično. Jasno je da će takva utjecati na razvoj osobe i na popravljanju odnosa treba neprestano raditi. Koliko mi je poznato, velik broj molitava za “ozdravljenje obiteljskog stabla”, se sastoji upravo u tome da čovjek oprosti i moli za svoje pokojne, što se ni na koji način ne protivi kršćanskom pozivu da obraćenje, pomirenje i molitvu. Štoviše, gledano samo sa psihološkog aspekta jasno je da okolina u kojoj odrastamo bitno utječe na formiranje osobnog identiteta, pa i stava o vjeri i odnosa prema Bogu. Veliki broj psihoterapeuta koji nemaju nikakve veze s vjerom također istražuje obiteljsku situaciju osobe (i više od jedne generacije), da bi mogla bolje detektirati narušene relacije i probleme s kojima se suočava pojedinac.
4. Nužnost posebnih molitava?
Napokon, ostaje još jedno pitanje oko kojeg se zapravo najviše razilaze mišljenja katoličkih teologa: mogu li ljudi koji u punini žive sakramentalni i vjerski život, bez ikakve vlastite krivnje trpjeti zbog grijeha svojih predaka te to trpljenje otkloniti posebnim molitvama za “ozdravljenje obiteljskog stabla”.Oko ovog pitanja je vrlo teško dati jedan rezolutan odgovor. Ipak, valja opet upozoriti na neke krive zaključke. Prije svega, važno je znati da osoba vrlo često može bez ikakve vlastite krivnje prolaziti velike životne teškoće. One ne moraju biti rezultat nikakvog nasljeđenog “prokletstva”. Mnogi sveci su imali iskustva s teškim tjelesnim i duševnim kušnjama. Ali one nikada ne umanjuju čovjekov moralni status, štoviše, postaju mu šansa za rast. Osim toga, treba izbjegavati svaki fatalizam u razmišljanju o “grijesima predaka”. Gotovo redovito se u raspravama o ovoj temi poteže sljedeći argument: “Ako otac koji je bogat prokocka svome imanje, potomci će živjeti u siromaštvu i, premda za to nisu krivi, ispaštat će.” I onda se ovaj zaključak prenese i na duhovno polje. Unatoč tome što teza na prvi pogled zvuči uvjerljivo i odgovara popularnim narodnim mudrostima, ovdje je napravljena logička (i teološka) pogreška što je poistovjećeno materijalno bogatstvo s duhovnim blagoslovom. Jer, čak i djeca oca koji je prokockao imanje ne moraju osjećati nikakvu duhovnu prazninu zbog toga. Možda upravo suprotno! Kada bismo se vodili takvim zaključivanjem mogli bismo reći i sljedeće: Djeca oca koji je ukrao veliku svotu novca će i bez svoje krivice živjeti u bogatstvu. Ali, znači li to da je ukradeno bogatstvo koje prelazi na potomke pozitivno? Naravno da ne! U oba slučaja se radi o očevu grijehu, ali niti materijalno siromaštvo jednih niti bogatstvo drugih ne određuje na koji način će se oni duhovno razviti. Dodatni problem u shvaćanju bio bi automatizam – očekivanje da će se moljenjem određenih obrazaca životna situacija sama od sebe promijeniti. Zapravo – neće! Ideja molitve je da čovjeka mijenja i da ga učini otvorenijim za Božji poziv. A Bog nas poziva da budemo mirotvorci, da se izmirujemo, da činimo dobro itd. Očekivanje da će molitva djelovati bez čovjeka ili izvan čovjeka je praznovjerje. Bog treba nas da svijetu budemo sol i svjetlo, a ne da stojimo sa strane dok se situacija ne “osoli” i ne “osvijetli”. Naravno, iskrena molitva Bogu za naše pokojnike i pretke koji se možda nalaze i čistilištu može učiniti puno za te duše. Jednako tako, molitva Bogu da nam da pomogne promijeniti i izliječiti stvari koje ne uviđamo, odnose koji su poremećeni a ne znamo zašto, teškoće kojima ne vidimo korijena itd. savršeno je dobra. Kao ljudi smo ograničeni. I naše sposobnosti su ograničene. Ako bismo se uzdali samo u njih ništa ne bismo postigli. Samo oslanjanjem na Božju pomoć i milost i dubokim pouzdanjem u moć Isusa Krista možemo stvari iz dubine mijenjati. U skladu s tim, takva molitva za “ozdravljenje” je posve u redu, ali se stvari u konačnici neće odviti bez nas i mimo nas.
Ipak, nakon ove podulje rasprave, ostaje još jedan prijeporni moment: mogu li postojati određene kušnje (tj. pojačane sklonosti na grijeh) koje su plod grešaka naših predaka i koje nismo naslijedili odgojem? Odnosno, jednostavnim riječima: ako je nečiji pradjed bio kockar, a ta osoba, recimo, posvojena i odrasla u posve drugačijoj životnoj (i duhovnoj) sredini, hoće li ona i dalje osjećati veću kušnju na grijeh kockanja? Kao što vidimo, pitanje je vrlo slično starom prijeporu o ulozi gena u razvitku osobina ličnosti, samo je u ovom slučaju prenešeno na duhovno polje. Ako primjerice raspravljamo o alkoholizmu, to možemo promatrati i s jednog i drugog aspekta jer se radi i o biološkom i o moralnom problemu. Stoga se možemo pitati je li (i u kojoj mjeri) alkoholizam nasljedna sklonosti. Veliki broj medicinskih znanstvenika smatra da u razvoju alkoholizmu određeni utjecaj može imati i genetska predispozicija. Nije teško prihvatiti da ona posljedično stvara teškoće i na duhovnom polju. Ali to onda znači da ta “kušnja” ostaje takva čitava života (popularno rečeno – “zapisana je u genima”) i da ju ne možemo ukloniti molitvom, već se samo aktivno boriti protiv nje. Ostaje nam dvojba postoji li jedan skup duhovnim predispozicija (neovisan o genima), s kojima se rađamo i na koje možemo utjecati u većoj ili manjoj mjeri. Kada bi predispozicije shvaćali samo kao darove/talente, mogli bismo jasno dati pozitivan odgovor. Netko se rađa s više, a netko s manje darova, ali su ih svi pozvani umnažati. Problem nastaje samo kada postavimo pitanje negativno – rađamo li se svi, uz darove, i s određenim negativnostima? Preciznije, s negativnostima koje su posljedica naših predaka?
Na ovo pitanje je vrlo teško, ili možda nemoguće, dati posve pouzdan odgovor. Sigurno je da Bog svaku dušu stvara tako da može postići savršenost. Ulaskom u tijelo ona već “nasljeđuje” određeni teret svojih prvih predaka. Na koji način to isto tijelo može nositi teret svojim bližih predaka nadilazi naše znanje. Ipak, iz svega dosad rečenog možemo barem biti sigurni da s Božjom milošću nismo nikada i nikako osuđeni ni na prokletstvo ni na propast. U govoru o “ozdravljenju obiteljskog stabla” trebali bismo izbjegavati spomenute krive teorije. Jednako tako, trebamo biti otvoreni životnom iskustvu ljudi i prosuđivati ga na osnovu sigurnog Crkvenog nauka. I, za kraj, nešto vrlo važno – ne bojte se! Svaka teorija koja vam u življenju kršćanstva ne donosi radosnu vijest, već samo strah i bojazan od krive je strane. Iskrena molitva za svoju obitelj i obiteljsko stablo nikako nam ne može štetiti, ako je pravilno shvaćamo. Ali, neka svaka vaša molitva bude radost!
don Damir Stojić Izvor:studentski-pastoral.com
