Krilatica „Ne pričaj mi basne“, je sastavni dio govorno jezičnih formulacija ljudi koji žele kazati: „Ne govori mi ono što ne vjerujem.“ Ili „ Ne govori mi to što je na razini djeteta:“
Stariji obično smatraju da su basne za djecu, a ne za odrasle ljude. Smatraju da je basna pisana za intelektualno životnu razinu djeteta. Takve ne zanima alegorija ( govor u prenesenom smislu riječi). Oni nemaju potrebu i vremena razmišljati, meditirati, analizirati. Za njih je važno što su vidjeli na televiziji, pročitali u tiskovinama. Čak ih ni knjige ne zanimaju. Dijele ih na debele i tanke. Kupuju ih da bi popunili police i pokazali da su i oni učeni. Basna, kakva glupost! To pričaj djeci, ako te žele slušati. Da se u Hrvatskoj slabo čitaju knjige, to svi znamo. Ali baš nitko ne mari da se dignemo sa dna europske ljestvice po čitanosti knjiga. A tko će u budućnosti čitati? Zar oni đaci koji u osmom razredu jedva, na jedvite jade napišu sastavak od 25. rečenica. I to ako?. Ma baš njih briga za Ezopove basne, za Jean de la Fontaina, za F. M.Dostojevskog, za Tolstoja, W. Goethea, Šenou, Emila Zolu i druge. Lektira? Ma, kakva lektira? Napisati će mi mama, ili ću skinuti sržnu poruku knjige sa interneta. „ Ne pričaj mi basne“ – da treba stalno čitati. Ne vidim razloga.
Basna
Basna je kratki oblik epike u kojem su glavni likovi uglavnom životinje koje nose ljudske osobine. Obilježja su alegorija(preko životinja prikazuju se ljudski karakteri i poučan završetak. Basne se kao oblik književnosti pojavljuju drevnoj Grčkoj, gdje se njihovim najpoznatijim piscem smatra Ezop, te u drevnoj Indiji gdje je u 4. st. pr. Kr. napisana znamenita zbirka basni. U suvremenijoj književnosti se najpoznatijim piscem basni smatra Jean de la Fontaine. Da bi definirali basnu, poslužit ćemo se Teorijom književnosti Zdenka Lešića u kojoj on kaže: Basna je kratka priča s moralnom poukom, u stihu ili prozi, u kojoj se ljudsko ponašanje predstavlja na alegorijski način, najčešće sa životinjama kao glavnim ličnostima. Pojedine ljudske osobine se projiciraju na određene životinje prema utvrđenim konvencijama, prema kojima lisica predstavlja lukavost, lav – moć, vuk – pohlepu. Takve priče su redovno ironične, često i satirične, s moralnim sudom, koji je, uglavnom, zasnovan na zdravom razumu. Smisao iznesenog događaja u svijetu životinja svodi se na mudrost poslovice, a često je u poslovičnom obliku na kraju i formuliran. Kako svjedoče zapisani primjerci iz starog Egipta, antičke Grčke i drevne Indije, takve su priče bile oduvijek veoma popularne. U Europi se basna razvijala na tradiciji koju je zasnovao Ezop, grčki rob koji je živio u Maloj Aziji u VI stoljeću.
Ruska basna o mišu
Jednoga dana vidio je miš kako seljak postavlja mišolovku. Miš ode i to ispriča kokoši, ovci i kravi. I svi mu rekoše: „ Mišolovka je tvoj problem. To se nas ne tiče.“ Nedugo zatim, u mišolovku se uhvati zmija i ugrize ženu seljaka. Pokušavajući da ju izliječe, skuhali su joj juhu od kokoši. Zatim su zaklali ovcu, kako bi počastili sve one koji su dolazili obilaziti bolesnu ženu. Onda su zaklali kravu, kako bi dostojno nahranili goste koji su došli na sprovod i karmine. A miš je sve to vrijeme gledao kroz rupicu na zidu i razmišljao o stvarima koje se nikoga ne tiču…
Filozofsko teološka antropologija
Filozofska antropologija je filozofska disciplina koja postavlja pitanje o čovjeku s obzirom na njegovu bit i njegov bitak. Tradicionalna filozofsko-antropološka stajališta nastojala su naći jednu bitnu crtu koja bi čovjeka razlikovala od životinje i svega živoga te činila nad vremensku konstantu koja apsolutno vrijedi. Čovjek je određen kao „animal rationale“ (razumno biće), kao „animal sociale“ (društveno biće), kao biće koje proizvodi i upotrebljava oruđe, kao simboličko biće koje stvara simbole i koristi se njima, kao djelatno biće, radno biće, biće slobode, koje bira, govori, plače, koje se smije, putuje, koje se igra, ili kao biće koje je po svojoj metafizičkoj odredbi »duhovno«, »umno«, »svjesno«, »voljno“. U kršćanskoj teološkoj antropologiji čovjek se podrazumijeva kao stvorenje Božje. Katoličanstvo prihvaća da je čovjek razumno biće, društveno biće, biće koje proizvodi, djelatno i radno biće, biće slobode, biće koje se odmara i igra. I dakako biće koje je duhovno, te svjesno i voljno odabire što će činiti, za kakav će se stil života odlučiti..
Antropologija
Antropologija je znanstvena disciplina koja proučava kulturnu i biološku različitost ljudi. Antropologija proučava čovjeka, njegovu kulturu, njegov jezik, njegovu evolucijsku prošlost, sličnosti i razlike među ljudima od razine genetike do razine kulture. Istražuje kako ljudi žive, što rade, što misle i kako se odnose prema okolini. Zanima je kako se razvijala ljudska vrsta te kako su nastajala i nestajala ljudska društva, no okrenuta je i sadašnjosti i budućnosti ljudskog roda. Mogli bismo reći da se predmet antropologije svodi na jedno pitanje: što to znači biti čovjek? Ljudi koji se ozbiljno bave antropologijom zovu se antropolozi. Riječ antropologija dolazi od grčke riječi “antropos” što u prijevodu znači čovjek ili onaj koji gleda prema gore. Kršćanska antropologija označava čovjekove poglede na temeljnu knjigu Svetog pisma i kršćanski moralni sustav koji je izgrađivan kroz čitavu povijest Katoličke crkve. Dakako da katolička antropologija računa na pomoć drugih znanosti: biologije, sociologije, psihologije. Njezin pogled i istraživanja su vezana za cjelokupnog čovjeka.
Odnos između biologije i kulture
Čovjek ima dvostruku narav – prirodnu, koja ga veže uz životinje, i kulturnu, koja ga čini humanim. Antropologija smatra da su priroda i kultura isprepletene u čovjeku i definiraju ga kao kulturnu životinju. Ljudski se rod razvio kroz specijalizaciju mozga, točnije, moždane kore. Moždana kora nam omogućuje da shvaćamo, komuniciramo i učimo. Čovjek uči kako se treba ponašati, i to u mjeri koja je daleko ispred svih drugih životinja, a naučeni se sadržaj naziva kulturom. Kultura je temeljni pojam antropologije. Ona ima mnogo definicija, ali možemo reći da kultura čini skup ponašanja koja ljudi uče i zajednički dijele u određenom razdoblju i prirodnom i društvenom okolišu. S obzirom da antropologija tvrdi kako se ljudska kultura treba uzeti kao biološka činjenica (jer moždane radnje prevodi u društvene pojave i između ostaloga se javlja unutar prilagodbe okolišu), ona ne suprotstavlja biologiju i kulturu, nego ih smatra nerazdvojnim vidovima ljudske prirode.
Ipak „ Pripovijedaj mi basne“….
Ruska basna s početka teksta dočarava društvenu zbilju gdje svatko kaže: „To se nas ne tiče“, ili „ To nije naš problem“. Zmija je u basni simbol zla. Ona je ugrizla ženu i time pokrenula proces dinamike borbe za život. Kokoš, ovca i krava su žrtve u toj životnoj borbi pogleda prema zdravlju, prema gore, prema nebu. Sićušni miš je simbol inteligentnog promatrača i analitičara. Basna je pokazatelj kako moćni, nisu uvijek moćni. Kako prebacivanjem odgovornosti na drugog, čovjek ne rješava niti jedan problem, nego ga još više potencira. Često su onima jačima od nas u fizičkom i svakom drugom smislu naši savjeti i analize za podsmjeh i neaktivnost. Za prebacivanje „ loptice“ odgovornosti na druge aktere u društvu ili nekoj skupini ljudi. Zato bi trebalo reći: „ Pripovijedaj mi basne“. Kada se kotač zla zakotrlja, obično stradavaju oni koji su govorili: „ To nije naš problem.“
Molitva – Postati sretna osoba
Zbog stresova i ne otpuštenih negativnih osjećaja koji su nastali zbog uvreda od ljudi, neostvarenih ciljeva i želja i promjena okolnosti sam nesretan. Dragi Isuse želim postati neopterećena i sretna osoba, živjeti u ljubavi sa sobom i svijetom. Isuse koji si primjer ljubavi daj da iz mog srca preplavi ljubav i napuni sve moje stanice i prosvijetli moj um da počnem razmišljati drugačije nego do sada, jer ja odlučujem što ću misliti i činiti i neću na sebe gledati kao bespomoćnu žrtvu, nego uzeti život u svoje ruke. Pomozi mi da se potpuno oslobodim tuđih mišljenja i da uđem u svijetlost slobode u kojoj ću uživati u sadašnjosti i stvoriti sebi svoj unutarnji svijet, kakav moje srce želi. Amen
Marko Štrok
