Kad navale razne teške životne situacije onda se uvijek povučemo. Izgubimo volju za sve. Prestanemo se boriti za sebe. Nekako nam je tada svatko kriv.
Nismo na čistu što sve mi to ustvari želimo u svom životu. Svašta nam treba. Mislimo da nas materijalne stvari mogu usrećiti. Želimo nekako sebe ostvariti, postići nešto važno i imati nešto vrijedno. No teško je to kako bi smo mi to htjeli brzo postići. Vrijeme nosi svoje, ne zaustavljivo je. Tada zauzmemo stav traženja lakih rješenja koja će nas usrećiti. Mediji i sve oko nas ima svoju moć uvjeravanja. Za sve nam govore da nam treba i da će nas sve to usrećiti. Prihvaćamo sve ono što nam se servira. Ne propitivamo se niti postavljamo jasna i dobra životna pitanja. Sve prihvaćamo u potrazi da nam bude u životu trenutno ugodno. I tada upadnemo u zamku u kojoj izgubimo sebe. Na mala vrata nam se nameće da živimo uvijek nečiji tuđi san. Tuđi život. Život reklama i sapunica. Kad živiš ono što nisi što nije dio tvoje osobnosti. Kad na silu želiš postići nekakav životni društveno etablirani i slavni život od toga nema ništa. Možeš biti sljedbenik nekakve stilske estetike no dali te to doista prikazuje u tvom svjetlu. Kopija je uvijek kopija i to uvijek loša kopija.
Kad izgubiš sebe, kad izgubiš svoju osobnost onda si samo ljuštura bez svoje neponovljivosti koju ti je Bog utisnuo u tvoj život. Zato je vrijeme Korizme svakom od nas dano da se posvetimo svemu što smo mi. Da zavolimo sebe jer jedino tako možemo napredovati. Živjeti životom drugih odvode nas u hedonizam, samodostatnost, bahatost koji završi sa rasulom i nezadovoljstvom. Jer uvijek nam je malo. Hoću još. Hoću novo. Odmah i sad. Daleko je to od života i svega za čim žudimo pa i od prave istinske ljubavi. Tad sve postane farsa. To je samo puko preživljavanje koje nas odvlači i od sebe i od drugoga. Od našeg bližnjega. Nismo stvoreni biti netko drugi. Nismo stvoreni biti kopije već smo ovoj zemlji darovani da u našoj osobnosti se ostvari sve ono što nam je Bog povjerio. Naravno da sebe stvaramo i oblikujemo po svojim željama. Ako nam se život svede samo na ovozemno ona ubiremo zemaljske plodove. Ako smo se posvetili samo prolaznome onda je naš život prolazan, ništavan, promašen. Teško je tada biti zadovoljan, jer zadovoljstvo nikada ne izlazi iz onoga što kopiramo, glumimo i posjedujemo već iz onoga što jesmo. Ovo vrijeme je blagoslov da sebe otkrivamo.
Danas otkrij sebe. I poput Levija dopusti da te Bog pozove: „»Pođi za mnom!«“ Prihvati taj poziv. Dopusti da Bog promjeni tvoju životnu situaciju u potpunosti. Dopusti mu da te izvede iz smrti grijeha kojem robuješ u život. Osjeti da te Bog ljubi. Da te neizmjerno želi. Da želi biti s tobom u svojoj blizini. Da ne gleda na tvoje grijehe već želju za promjenom. Dovedimo u svoj život pravog spasitelja koji od nas ne traži da glumatamo, da budemo neki drugi već da ga slijedimo u snazi čovještva i ljubavi. Odmori se i udalji od sebe sve na što si se nepotrebno navezao. Sve je prolazno i jako nam malo toga u životu treba. No iznad svih želja treba nam Bog. Njegova blizina. Njegova bliskost sa svima nama. „On sve ostavi, usta i pođe za njim. I Levi mu u svojoj kući priredi veliku gozbu.“ Ostavimo sve i radosno odgovorimo na njegov poziv. Bog nas toliko ljubi. Toliko nas voli. Mrzi naš grijeh u kojem ustrajemo. Ne podnosi našu mlakost i našu dvoličnost. Ali nas neizmjerno ljubi. Danas poput Levija otvori mu vrata svoje kuće. Isusu spasitelju i otkupitelju otvori svoje srce. Priredi mu gozbu prepunu ljubavi. Ne osvrći se na nikakva prozivanja kad započneš otkrivati otajstvo Boga. Gledaj tad ljudsku bijedu onih koji te žele poniziti. Ne dovodi se biti u takvom društvu. Jer Bog ne dolazi za one koji ga nisu potrebni. On dolazi za mene i tebe grešne. Grešnike koji žele živjeti bolje bez grijeha. „Nisam došao zvati pravedne, nego grešnike na obraćenje.“ Ne boj se kreni u život sa svojim spasiteljem koji prašta i neizmjerno ljubi.
don Damir Bistrić
