Stalno smo svu u potrazi kako bi iskazali svoju osobnost. Volimo se družiti. Dijeliti svoje vrijeme s ljudima koji su nam dragi koje volimo.
Volimo se izražavati na poseban način kako bi pokazali i sve svoje sposobnosti komunikacije. Kroz svoje razgovore pokazujemo svoje znanje, svoj stupanj obrazovanja, svoju umješnost komunikacije, svoju načitanost, bogati vokabular. Sve što možemo iskazujemo svojim govorom a kad čovjek govori onda govori cijelim svojim bićem. Naš govor upotpunjuje mimika, geste i sve što mi jesmo. Zapravo kad pričamo, pričamo cijelim svojim bićem i to nas i predstavlja svu našu osobnost. Zapravo naš život je trajna komunikacija i ostvarujemo se u tom velikom daru. U toj svoj našoj želji da sve kažemo uvijek ostaje puno toga što se ne da izreći. Uvijek su u tim našim relacijama kočnice. Od nas se u većini traži učitljivost. Previše se prilagođavamo situacijama i važemo svaku izgovorenu riječ. Doista ako želimo nekoga pridobiti nekome se svidjeti onda nam slatkorječivost nije problem. Situacije nam određuju načine na kojima se želimo približiti s onima s kojima stupamo u razgovor.
Iz iskustva koje imamo uvijek nas vodi prema tome da se maksimalno prilagodimo onima koji nas slušaju. Tada smo uvijek u stanju prezentirati se u najboljem svijetlu. Dobro je ostaviti prvi utisak. Tako to se uvijek nekako kaže. Iako znamo da i od onog što govorimo i ono šti jesmo uvijek su velike oscilacije. Sve to u nama ostavlja trajnu želju načiniti dobar verbalni foto shoop. Sve to iziskuje ogroman napor jer sebi uskraćujemo biti ono što jesmo. Zato nas sve to i opterećuje. Iskrenost je danas dragocjenost koju ljudi općenito ne cijene. Radije ćemo reći ono što ljudi od nas žele čuti nego li istinu. I tako se sve onda reflektira i na naš duhovni život. Sve više smo u stanju reći ja molim na svoj način. Najbolje se osjećam kad razgovaram osobno sa svojim Bogom onako kako mi dođe, tada mogu reći sve ono što nosim u srcu. Tada svom Bogu mogu reći sve što mi je na duši i sve što osjećam. I dapače taj razgovor je dobar. Jer se otvaramo nebeskoj dimenziji. Samo se ne dovodimo do onog što mislimo da bi nam kao moglo pomoći kod Boga kao i kod ljudi. Jer Bogu se ništa ne da sakriti. Bog se prevariti ne da. To što mislimo o sebi ili o svom životu svom opravdanju vlastitih slabosti i grijeha Boga ne interesira. Istina otvara vrata komunikacije s Bogom. Nema dodvoravanja pred njim samo istina i istinoljubivost. Tada će i ti načini na kojim se želimo zbližiti sa svojim Gospodinom u istini zadobiti dimenziju koja će unijeti u naš život mir i radost. Razgovor je razgovor, a molitva je molitva i tu valja napraviti veliku distinkciju.
Kaže danas Krist učenicima koji su ga molili da ih nauči moliti. „Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih.“ Razgovor s Bogom nam je potreban i uvijek dobrodošao. Ali mnoštvo riječi ne pridonosi ničem osim vlastitom opravdanju i umanjivanju odgovornosti. A to je poganski pristup Bogu. Zato neka ovo sveto vrijeme Korizme svima nama poboljša molitvu. Nema boljega nego moliti Božjim, Isusovim riječima. Ta sin njegov dobro zna što otvara srce njegova i našega Oca. Danas se naučimo moliti Božjim riječima koje su nam ostavljene kao izvor snage i milosti. Posveti se danas i izmoli molitvu Gospodnju danas upravo kako nam je zapisao apostol Matej. I molimo onako kako nam Krist preporučuje moliti je. „Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete.“ Snaga molitve je uvijek uspješna kad smo svjesni da Bog već vodi računa o našim potrebama i željama. Snažni u vjeri molimo zahvalno zahvaljujući Gospodinu kroz njegovu molitvu. Ta nas molitva oblikuje i preoblikuje. I ima snažan duhovni učinak izlječenja. „Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupke, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka.“
don Damir Bistrić
