Štovanje Boga i svetaca – naša svjedočanstva vjere
Katolička Crkva jasno naglašava razliku između štovanja svetaca i štovanja Boga. Tako, štovanje svetaca naziva grčkim riječima „dulija“, a štovanje Blažene Djevice Marije „hiperdulija“, kako bi tim pojmovima izrazila stupnjevitost, a jednako tako i podređenost u odnosu na štovanje Presvetog Trojstva. Drugim riječima, jedino Bog zaslužuje puninu štovanja (obožavanje), ali i Blažena Djevica Marija, kao ona koja je izuzeta od istočnoga grijeha i koja je odabrana biti Majkom Spasiteljevom, zaslužuje posebnost u čašćenju i naziva ju se, posebno poradi pristanka kojim je prihvatila Božju volju i sve ono što joj je Bog namijenio, Suotkupiteljicom. Zato njoj među svim ljudima izražavamo posebno čašćenje. Ostali sveci su nam zagovornici, uzori i svjedoci u vjeri, a vid štovanja koji im se iskazuje ne proturječi niti umanjuje štovanje samoga Boga. Štoviše, upravo smo po njima, po njihovim životima i zaslugama pozvani smo još više izražavati svoju zahvalnost Bogu na daru otkupljenja, a slijedeći primjer samih svetaca nastojati i svoje živote što više suoblikovati Kristovom životu.
Mučenik- (martyr)
Mučenik (u starogrčkom μάρτυς “martyr”, ili μαρτύριον “svjedok”, “dokaz”) je čovjek koji u teološkim kontekstu iz predanosti svom vjerskom opredjeljenju žrtvuje svoj život, i prihvaća patnju mučenja i nasilnu smrt. Mučeništvo se kroz povijest smatralo djelom koje briše grijehe, te kod nekrštenih kršćana nadomješta krštenje vodom „baptisimus sanguinis“, krštenje krvlju. U katakombama su štovali mučenike moleći se na njihovim grobovima i spominjući ih u bogoslužju, osobito na godišnjice njihovih smrti, ukopa ili prijenosa njihovih kostiju. Od 4. stoljeća nadalje, nad grobovima mučenika gradile su se crkve, a njihovim relikvijama pripisivale su se čudotvorne moći zaštite od bolesti i nesreće. O životu i smrti mučenika pisali su se već u prvim stoljećima kršćanstva pobožni prikazi „acta martyrum.“ Knjiga o kršćanskim mučenicima zove se pasional. Pojam se često koristi i za opisivanje pojedinca koji žrtvuje svoj život za druge. Mučenici u širem smislu označavaju i osobe koje svjesno podnose patnju, te primjerice iz političkih uvjerenja trpe progonstvo i smrt. Sveti Stjepan Prvomučenik je bio prvi katolički mučenik. Pojam mučeništva i mučenika postoji također u judaizmu, islamu i hinduizmu.
Progonstvo i mogućnost mučeništva
„ Kao što su ljepota i milosrdna ljubav svjedočanstvo evanđelja, tako je i mučeništvo tradicionalno bilo sjeme Crkve. U prvoj se Crkvi spremnost na trpljenje za Krista, čak i do točke vlastitog života, smatralo najsnažnijim svjedočanstvom za istinu, koja je Krist. Današnja Crkva neće moći odoljeti ako to nemamo na umu i ako ne živimo spremni pretrpjeti velike nedaće, pa čak i smrt, za svoju vjeru… U novije doba bilo je kršćana poput protestantskog pastora Dietricha Bonhoeffera koji se vratio u Njemačku kako bi se usprotivio Hitleru i kojega su nacisti usmrtili vješanjem. U Alžiru su 1996. godine islamistički pobunjenici oteli i pogubili sedmoricu trapističkih redovnika. Oni su odbili napustiti zemlju i ostali služiti seljanima muslimanima s kojima su živjeli. U kršćanskoj tradiciji svjedok vjere je ona osoba koja je mnogo pretrpjela zbog vjere, ali nije ubijena. Pravoslavni svećenik Gheorghe Calciu i protestanstski pastor Richard Wurmbrand preživjeli su neizrecivo mučenje u komunističkoj Rumunjskoj. Njihova svjedočanstva nakon izlaska iz zatvora i progonstva ne govore samo o njihovoj hrabrosti da se zauzmu za istinu unatoč strahu od uhićenja i postojanu izdržavanju zatočeništva, nego još snažnije govore o njihovoj sposobnosti da ljube svoje mučitelje. Kada se našao na slobodi, Wurmbrand je napisao kako postoje dvije vrste kršćana: „ oni koji iskreno vjeruju u Boga i oni koji, jednako iskreno, vjeruju da vjeruju. Možete ih razlikovati prema njihovim djelima u presudnim trenucima.“ Rod Dreher „ Benediktova opcija“ Verbum, Split 2019. str. 144 i 145. Veliki mučenici i svjedoci vjere našeg doba su Maksimilijan Kolbe, blaženi Alojzije Stepinac, mađarski kardinal József Mindszenty, i mnogi drugi.
Mađarski kardinal József Mindszenty
József Mindszenty (29. ožujka 1892. – 6. svibnja 1975.) bio je primas Mađarske, nadbiskup Esztergom , kardinal i primas Katoličke crkve u Mađarskoj od 2. listopada 1945. do 18. prosinca 1973. Prema „Encyclopædia Britannica“, pet desetljeća “personificirao je beskompromisno protivljenje fašizmu i komunizmu u Mađarskoj”. Tijekom Drugog svjetskog rata zatvorila ga je pro-nacistička stranka Arrow Cross . Nakon rata suprotstavio se komunizmu i komunističkom progonu u svojoj zemlji. Kao rezultat toga, mučen je i dosuđena mu je doživotna kazna zatvora, na suđenju 1949. koje je iznjedrilo svjetsku osudu, uključujući i rezoluciju Ujedinjenih naroda. Nakon osam godina zatvora, oslobođen je u Mađarskoj revoluciji 1956. godine, a u američkom veleposlanstvu u Budimpešti dobilo je politički azil. Kardinal J. Mindszenty je u američkom veleposlanstvu živio petnaest godina. Nakon toga mu je dopušteno da napusti zemlju 1971. godine. Umro je u egzilu 1975. u Beču, u Austriji.
Životopis kardinala Józsefa Mindszentya
Mindszenty je rođen 29. ožujka 1892. godine u Csehimindszentu u obitelji Józsefa Pehma i Borbále Kovács. Otac mu je bio sudac. Pohađao je srednju gimnaziju svetog Norberta u Szombathelyu, prije nego što je 1911. ušao u biskupijsko sjemenište u Szombathelyu. Josefa Mindszentyja je za svećenika zaredio biskup János Mikes 12. lipnja 1915., na blagdan Presvetog Srca Isusova. 1917. objavljena je prva njegova knjiga Majčinstvo. Republička vlada Mihályja Károlyija uhitila ga je 9. veljače 1919. godine zbog izjašnjavanja protiv njegove “socijalističke politike”, a iza toga ga je ponovno uhitila komunistička vlada Béla Kuna 31. srpnja 1939. jer je pozvao narod da glasa protiv stranke „Arrow Cross“. 1940. objavio je brošuru “Zeleni komunizam” u kojoj je mađarski nacistički pokret „Nyilas“ okarakterizirao kao đavolski pokret, poput zla komunizma. Uhićen je 27. studenoga 1944. zbog protivljenja planu vlade „Arrow Cross“ za smještanje vojnika u dijelove njegove službene biskupske palače. U travnju 1945., propašću moći „Arrow Cross“, kardinal J. Mindszenty je pušten iz kućnog pritvora.
Primas Mađarske J. Mindszenty i protivljenje komunizmu
15. rujna 1945. imenovan je primasom i nadbiskupom Esztergoma (sjedište primasa Katoličke crkve u Mađarskoj). Dana 21. veljače 1946. godine, nadbiskup J. Mindszenty je uzdignut na čast kardinala u bazilici „ Santo Stefano di Rotondo“ od strane pape Pija XII. U vladajućoj Mađarskoj stranci radnog naroda kardinal J. Mindszenty je smatran arhetipskim likom “klerikalne reakcije”. Kardinal J. Mindszenty vjerovao je i propovijedao da “Crkva ne traži sekularnu zaštitu države; ona traži utočište samo pod zaštitom Boga”. Iz tog se razloga žestoko borio protiv državne politike odvajanja obrazovnog sustava od crkvenih struktura oduzimanjem župnih škola. Vlada je 1948. zabranila katoličke redove i redovnike. Ubrzo nakon toga, mađarski premijer Mátyás Rákosi optužio je kardinala i Katoličku crkvu da su ” reakcionarna sila u zemlji, podržavajući monarhiju, a kasnije i fašističku diktaturu admirala Horthyja ” i “najveći zemljoposjednik u Mađarskoj”. To je, prema Rakosiju, bio jedini razlog protivljenja kardinala J. Mindszentyja partijskoj politici oduzimanja zemlje. 26. prosinca 1948. Kardinal J. Mindszenty je uhićen i optužen za izdaju, zavjeru i druga kaznena djela protiv nove Narodne Republike Mađarske. Kratko prije uhićenja, napisao je izjavu da nije bio umiješan ni u kakvu zavjeru, a svako njegovo moguće priznanje bilo bi rezultat prisile. Dok je bio zatvoren, kardinala Mindszentyja su više puta udarali gumenim pendrecima i podvrgavali drugim oblicima mučenja. Dok je pratio suđenje, uplakani papa Pio XII. rekao je sestri Pascalini Lehnert, “Moje su se riječi obistinile i sve što mogu je moliti se; ne mogu mu pomoći ni na koji drugi način.” 8. veljače kardinal J. Mindszenty osuđen je na doživotni zatvor zbog izdaje i špijunaže.
Zatvoren u američkom veleposlanstvu
Kad je Sovjetski Savez napao Mađarsku 4. studenoga 1956. godine kako bi obnovio komunističku vladu, kardinal Mindszenty zatražio je pomoć Imrea Nagyja i dobio je politički azil u veleposlanstvu Sjedinjenih Država u Budimpešti. J. Mindszenty je tamo živio 15 godina, nije mogao napustiti veleposlanstvo, te nije sudjelovao u konklavama 1958. i 1963. godine.
Progonstvo
Na kraju je papa Pavao VI. ponudio mađarskim vlastima kompromis: proglasio kardinal J. Mindszentyja “žrtvom povijesti” (umjesto komunizma) i poništio ekskomunikaciju nametnutu njegovim političkim protivnicima. Mađarska vlada dopustila je Mindszentyju da napusti zemlju 28. rujna 1971. Kardinal je od 23. listopada 1971. živio u Beču. Iako se većina biskupa umirovljuje u dobi od 75 godina, ili blizu nje, Mindszenty je kontinuirano negirao glasine o svojoj ostavci. U prosincu 1973. godine, u dobi od 81 godine, nadbiskup Mindszentyju je lišen biskupskog naslova biskupije Esztergom. Posjetio je mađarske emigrante 1975. u Caracasu u Venezueli , a nakon toga i Bogoti u Kolumbiji . Neposredno nakon ovog posjeta otputovao je natrag u Europu osjećajući se vrlo loše. Kardinal J. Mindszenty je umro 6. svibnja 1975. u 83. godini u progonstvu u Beču. Početkom 1976. godine, Papa je imenovao biskupa Laszlo Lékai za primasa Mađarske, koji je završio dugu i tešku borbu s komunističkim vlastima.
Ostavština
1991. godine novoizabrana vlada vratila je Mindszentyjeve posmrtne ostatke u Esztergom i pokopala ih u tamošnjoj bazilici . Mindszentyju se u današnjoj Mađarskoj dive zbog njegove hrabrosti i odlučnosti u suprotstavljanju partiji Arrow Cross , tijekom komunističkog zatvora i u progonstvu. U Esztergomu postoji Muzej Mindszenty koji je posvećen životu kardinala. Prigodni kip kardinala Mindszentyja stoji u crkvi sv. Ladislava u New Brunswicku , New Jersey , SAD . Spomenik je darovala mađarska zajednica Velikog Clevelanda 1977. godine i nalazi se na „ Kardinal Mindszenty Plaza“ u centru Clevelanda . Sjećaju ga se u Čileu , sa spomen obilježjem u istom parku ( Parque Bustamante ), u kojem stoji spomenik mučenicima Mađarske revolucije iz 1956. godine. U lipnju 1974. kardinal Mindszenty posjetio je školu „ Priorata Woodside“ u dolini Portola, u Kaliforniji. „ Woodside Priory“ osnovalo je sedam mađarskih benediktinskih redovnika, povezanih s Archabbeyem Svetog Martina u Panonhalmi, koji su pobjegli od represije nakon revolucije. Brončani spomen postavljen je u školskom kampusu, bilježeći njegov posjet. Kardinalov posjet zaljevu San Francisco uključivao je misu u prosincu 1974., u crkvi St. Raymond u parku Menlo u Kaliforniji. U spomen na tu misu kardinala J. Mindszentyja, na župnom zemljištu postavljen je spomenik njemu u čast.
Molitva za vjeru
Gospodine Isuse, Sine Boga živoga! Molimo te za vjeru koja će biti jača od svake sumnje. Želimo vjerovati, Gospodine, da si živ, prisutan u presvetom oltarskom Sakramentu, da znadeš za svakog od nas i za sve ono što nam se u životu događa. Želimo vjerovati da nas ljubiš i potvrđuješ u svakom trenutku našeg života. Želimo vjerovati da nas trebaš i da bez nas ne možeš provesti svoj plan, ali jednako tako nam je potrebna vjera, da ni mi bez tebe ne možemo biti sretni ni uspješni, ako tvoj blagoslov nije nad nama. Želimo vjerovati da nam opraštaš svako zlo i svaki grijeh za koji se kajemo, te da nam daješ novi život po sakramentima Pomirenja i Euharistije. Vjerujemo u tebe Isuse. Vjerujemo da nas čekaš u vječnosti, s desna Boga Oca i da nas pred Ocem zagovaraš, a jednom ćeš nas, u času naše smrti, i priznati pred Ocem, bude li naš život u istini i ljubavi za tebe i braću ljude. Daj nam Gospodine, po zagovoru tvoje Majke Marije, čvrstu i živu vjeru.
To molimo tebe, koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen
vlč. Vladimir Trkmić
