Činite od mene što hoćete. Bilo koja smrt za mene će biti blagodat!
Sveti Martin, I. papa i mučenik. Početak pontifikata 21. srpnja 649. Kraj pontifikata 16. rujna 655. Prethodnik papa Teodor I. Nasljednik papa Eugen I. Sveti Martin I. papa rođen je oko 600., Tondi, a umro je 16. rujna 655., Herson. On je svetac i mučenik kojega slavi Rimokatolička crkva. Spomendan mu je 13. travnja.
Životopis
Prije izbora za papu sveti Martin bio je papinski legat (nuncij) na bizantskom dvoru u Carigradu. Ondje se istaknuo diplomatskim vještinama i velikom učenošću. Za papu je izabran nedugo poslije smrti svoga prethodnika pape Teodora I., koji je ušao u otvoren sukob s monotelitima i carem, te je dvije godine ranije ekskomunicirao carigradskog patrijarha Pavla II. Njegov izbor nije bio potvrđen od cara, što je tada bio presedan u razdoblju tzv. bizantskog papinstva. Sveti Martin I. papa od svoga je prethodnika Teodora I. „naslijedio“ protumonotelitsko stajalište, kao i pripreme za Lateranski sabor, koji je sazvao unatoč izričitom carevom protivljenju, a održan je u listopadu 649. Na saboru je, uz snažnu potporu uglednog teologa Maksima Ispovjednika, osuđeno monotelitstvo. Sveti Martin I. papa Lateranskom je saboru nastojao dati status ekumenskog sabora, što je bio presedan u odnosu na dotadašnje koncile, koje su sve formalno sazivali rimski ili bizantski carevi. Osim toga je, u obliku enciklike, kanone sabora poslao i svim biskupima na područjima izvan bizantske vlasti. Caru je poslao kanone izglasane na saboru na službenu potvrdu. A car je bio tada zauzet bizantsko-arapskim ratovima. Na samom početku car nije mogao pravodobno reagirati, ali je naložio uhićenje pape Martina I. i teologa Maksima. Obojica su uhićena 17. lipnja 653. u Lateranskoj bazilici, a potom 17. rujna dovedena u Carigrad na suđenje. Nakon što je pretrpio brojna javna poniženja, papa sveti Martin I. prognan je u Herson na Krimu, gdje je umro u izgnanstvu. Za vrijeme njegova izgnanstva za novoga papu izabran je Eugen I. Martinovo protivljenje monotelitstvu kasnije je postalo službeno stajalište Katoličke crkve, kada su 681. monoteliti proglašeni hereticima, na Trećem carigradskom saboru.
Sveti Martin I., papa i mučenik – 13. travnja
Rasrđeni je car tijekom Lateranskog sabora naložio ravenskom egzarhu Olimpu da uhiti Papu, ali ga je on nakon neuspjelog pokušaja pustio na miru do svoje smrti. Olimpijev nasljednik Teodor Kaliopa dao je 17. lipnja 653. u Lateranu noću uhititi papu Martina I. i odveo ga vezana u Carigrad. Putovanje je bilo ispunjeno nedostojnim postupanjem prema Kristovu namjesniku. U Carigradu je priređeno suđenje, na kojemu je Papa bio silom degradiran i osuđen na smrt zbog „veleizdaje”. Neslomljivi papa sveti Martin I. izjavio je: „Činite od mene što hoćete. Bilo koja smrt za mene će biti blagodat!” Na zauzimanje careva pristaše carigradskog patrijarha Pavla II., car je smrtnu kaznu Papi promijenio u doživotno progonstvo u Hersonez na otoku Krimu, gdje je od pretrpljenih muka umro 16. rujna 655. i pokopan u tamošnjoj crkvi Svete Marije. Narod ga je odmah počeo častiti kao sveca i hodočastiti na njegov grob. Kasnije je Papino svetačko i mučenikovo tijelo preneseno u Rim, gdje se časti u crkvi Svetog Martina „Ai Monti”. Do danas je sačuvano sedamnaest pisama svetog pape Martina I., koja su uvrštena i u Migneovu „Patrologia latina”. Nisu nam dobro poznate veze svetog pape Martina I. s Hrvatima u novoj domovini. Ipak, treba upozoriti kako je Martin I. bio neposredni nasljednik Ivana IV. Dalmatinca (640.-643.) i Teodora I. (643.-649.), koji su u Lateranu podigli oratorij Svetog Venancija i ukrasili ga moćima i mozaikom solinsko-istarskih mučenika. A njihove je moći u Rim, po Ivanovu nalogu, donio upravo „opat Martin”. Ako se pod ta dva istoimena Martina krije jedna osoba, onda je sveti papa Martin I. bio čovjek koji je u ime Svete Stolice poveo prve poznate diplomatske pregovore s tek pridošlim Hrvatima u novoj domovini. Lateranski mozaik, što su ga promatrale oči svetog Martina pape, i danas „Urbi et orbi” svjedoči o prvim vezama namjesnika Kristovih s našim narodom.
Maksim Ispovjednik
Maksim Ispovjednik (581. – 662.) bio je kršćanski redovnik i teolog, tvorac širokog teološkog sustava koji je obuhvaćao kršćansku misao od Origena do Pseudo-Dionisije Areopagita, uključujući helenske neoplatoniste. Osuđen je doživotno kao heretik. Slavi ga pravoslavlje i katoličanstvo. Spomendan mu je 13. kolovoza (ili 21. siječnja). U teologiji i kristologiji zagovarao je diofizitsko stajalište (da Krist ima ljudsku i božansku narav). Zbog svojih teološko-kristoloških stajališta osuđen je kao heretik i prognan u grad Shimar, gdje je i umro. Ubrzo poslije toga njegovo je teološko učenje bilo opravdano i prihvaćeno na Šestom sveopćem (ekumenskom) saboru u Carigradu.
Životopis
Maksim Ispovjednik najvjerojatnije se rodio u Carigradu, iako su neki od njegovih protivnika tvrdili da je rođen u Palestini. Bio je plemićkog podrijetla te je kao mladić postao visok dvorjanin (prvi tajnik ili savjetnik carskog senata na dvoru bizantskog cara Heraklija). Oko 615. napustio je javnu službu i zamonašio se u samostanu Filipik u Krizopolisu, gradiću blizu Carigrada na azijskoj strani (danas Üsküdar u Turskoj). Tijekom godina provedenih u Krizsopolisu Maksim je postao ava (ili starješina) samostana. Kad je Perzijsko Carstvo osvojilo Anadoliju, Maksim je bio prisiljen pobjeći u samostan blizu Kartage. Ondje je, pod paskom svetog Sofronija, počeo proučavati neoplatonizam i kristološke spise Grgura Nizijskog i Dionizija Areopagita. U Kartagi je Maksim postao istaknut teološki pisac i vrlo utjecajna duhovna osoba u sjevernoj Africi. Egzarh ga je jako cijenio, a narod ga je smatrao svetim čovjekom.
Suđenje, progon i smrt
Maksim Ispovjednik okovan je i brodom odveden u Carigrad, gdje ga je, nakon izlaska na obalu, dočekala bijesna svjetina koja ga je doslovno vukla ulicama. Zatim je zatvoren u samicu. Poslije nekog vremena provedenog u tamnici, odveden je na ispitivanje pred Senat u carsku palaču. Tada je imao oko 75 godina. Uz optužbu za herezu, protiv njega su podignute i optužbe za zavjeru, veleizdaju Carstva i suradnju sa Saracenima. Prognan je u Visiju (Byzia) u Trakiju, a njegovi učenici Anastazija i Anastazije u Perver (Perberis) i Mesebri (Nessebar). Dana 24. rujna 656. Teodozije, biskup Cezareje u Bitiniji, s još nekoliko uglednika, po carevu je nalogu posjetio Maksima u progonstvu. No, Maksim mu je rekao da neće komunicirati s Carigradom sve dok službeno ne budu prihvaćene odluke Lateranskog koncila. Kad mu je Teodozije rekao „Sabor je nevaljan, jer je održan bez careve naredbe”, Maksim je odgovorio: „Pobožna je vjera, a ne careva naredba ta koja potvrđuje koncile”. Godine 662. Maksim i dvoje njegovih učenika, Anastazija i Anastazije, izvedeni su na suđenje u Carigrad. Maksim je ponovno proglašen heretikom i osuđen na doživotni zatvor. Proveli su ga kroz grad, pljuvali su ga ljudi i tukli vojnici. Poslije suđenja bio je podvrgnut strašnim mukama. Odsjekli su mu jezik da više ne može izražavati svoju „herezu”, i desnu ruku da više ne može pisati. Zatim su i njega i njegove učenike, svakoga odvojeno, prognali u najudaljenije pokrajine kraljevstva, bez hrane i odjeće. Maksima su protjerali u grad Shimar, pod Kavkazom (danas Gruzija). Umro je u progonstvu 13. kolovoza 662. Njegov životopis napisao je njegov student Atanazije Bibliotekar.
Vremenski pogled unatrag
Gledajući unatrag s velike povijesne distance na kršćanska vremena iz razdoblja pontifikata svetog pape Martina I. i svetog Maksima, bilo je doista teško. Bila su to vremena bliskosti i prožimanja svjetovne i crkvene vlasti, vremena velikih hereza (krivovjerja) unutar kršćanstva. Katoličku crkvu od početka 4. stoljeća nisu više proganjale svjetovne vlasti, ali počinje u samoj sebi imati poteškoća i neslaganja zbog raznih teoloških promišljanja i stajališta. Ta su promišljanja bila tako jaka i stvarala su takve podjele da su bili potrebni ekumenski sabori kako bi iskristalizirali jasnoću i čistoću pravovjerja. Dakako da je, s obzirom na to, to vrijeme imalo sudaca i mučenika, pravovjernih i krivovjernih teoloških teza i zaključaka. Vrijeme je pokazalo tko je bio vođen Duhom Svetim, tko je bio pravovjeran, a tko širitelj krivovjerja. Svako vrijeme u povijesti Katoličke crkve imalo je svoje mučenike, sve od Isusova uskrsnuća, Duhova, rođendana Crkve, pa sve do danas.
Molitva predanja i zaštite
Gospodine Isuse Kriste, hvala ti jer me voliš, hvala ti jer si umro za mene na križu. Jer si me svojom smrću i uskrsnućem otkupio i oslobodio. Iskaži mi svoju milost, oprosti mi sve moje grijehe. Ja ti se u cijelosti predajem. Predajem ti svoje srce, um, dušu i duh, volju, cijeloga sebe, cijelo svoje tijelo i biće. Potpuno sam tvoj i dajem ti dopuštenje da učiniš u meni što hoćeš. Pozivam te da dođeš u moj život i budeš Gospodar i Kralj, Spasitelj i Iscjelitelj moga života. Odričem se Sotone i njegovih ispraznih djela i njegovih ispraznih obećanja. Prekrij me Gospodine Isuse svojom Predragocjenom krvi od vrha moje glave da dna nožnih prstiju, i zaštiti me od napada, zamki i taktike Zloga. Pošalji Duha Svetoga da me ojača i osnaži, da me vodi i pomogne mi postati više poput Isusa u svakom pogledu. Dođi Duše Sveti i izlij na mene svoje darove i plodove tako da moj život bude na što veću slavu Presvetoga Trojstva. Marijo, Majko moga Spasitelja, majko Božja, moli za mene u sve dane života moga. Neka plašt tvoje ljubavi i zaštite bude uvijek nada mnom. Molim i sve anđele nebeske, anđele zaštitnike i čuvare, anđele vlasti i gospodstava, anđele ozdravljenja i čudesa, anđele ljubavi, mira i radosti, svete arkanđele Mihovila, Gabrijela, i Rafaela, i sve legije Božjih anđela na nebu, da me okruže i budu mi na pomoć, u sve dane života moga. Sve to molim po Presvetom i moćnom imenu Isusovu. Amen / Autor molitve: fra Petar Galić
vlč. Vladimir Trkmić
