„Onda Jahve reče Noi: ‘Uđi ti i sva tvoja obitelj u korablju, jer sam uvidio da si ti jedini preda mnom pravedan u ovom vremenu.
Uzmi sa sobom od svih čistih životinja po sedam parova: mužjaka i njegovu ženku. Isto tako od ptica nebeskih po sedam parova – mužjaka i ženku – da im se sjeme sačuva na zemlji. Jer ću do sedam dana pustiti dažd po zemlji četrdeset dana i četrdeset noći te ću istrijebiti s lica zemlje svako živo biće što sam ga načinio.’ Noa učini sve kako mu je Jahve naredio. Noi bijaše šest stotina godina kad je potop došao na zemlju. I pred vodama potopnim uđu s Noom u korablju njegovi sinovi, njegova žena i žene sinova njegovih. Od čistih životinja i od životinja koje nisu čiste, od ptica, od svega što zemljom puzi, uđe po dvoje – mužjak i ženka – u korablju s Noom, kako je Bog naredio Noi. A sedmoga dana zapljušte potopne vode po zemlji. Potop. U dan onaj – šestote godine Noina života, mjeseca drugog, dana u mjesecu sedamnaestog – navale svi izvori bezdana, rastvore se ustave nebeske. I udari dažd na zemlju da pljušti četrdeset dana i četrdeset noći. Onog dana uđe u korablju Noa i njegovi sinovi: Šem, Ham i Jafet, Noina žena i tri žene Noinih sinova s njima; oni, pa sve vrste životinja: stoka, gmizavci što po tlu gmižu, ptice i svakovrsna krilata stvorenja, uđu u korablju s Noom, po dvoje od svih bića što u sebi imaju dah života. Što uđe, sve bijaše par, mužjak i ženka od svih bića, kako je Bog naredio Noi. Onda Jahve zatvori za njim vrata. Pljusak je na zemlju padao četrdeset dana; vode sveudilj rasle i korablju nosile: digla se visoko iznad zemlje. Vode su nad zemljom bujale i visoko rasle, a korablja plovila površinom. Vode su sve silnije navaljivale i rasle nad zemljom, tako te prekriše sva najviša brda pod nebom. Petnaest lakata dizale se vode povrh potonulih brda. Izgiboše sva bića što se po zemlji kreću: ptice, stoka, zvijeri, svi gmizavci i svi ljudi. Sve što u svojim nosnicama imaše dah života – sve što bijaše na kopnu – izgibe. Istrijebi se svako biće s površja zemaljskog: čovjek, životinje, gmizavci i ptice nebeske, sve se izbrisa sa zemlje. Samo Noa ostade i oni što bijahu s njim u korablji. Stotinu pedeset dana vladahu vode zemljom.“
Post 7,1-24.
Korablja
Korablja je brod ili plutajući objekt u kojemu se Noa s obitelji spasio za vrijeme općeg potopa. Korablja je praslika Kristove Crkve, Petrove lađe, koja plovi na uzburkanim vodama svijeta, a sredstvo je ljudskog spasenja. Ona je u najranijoj katoličkoj ikonografiji prikazana u obliku košare koja pluta, a iz nje viri Noa. Zatim se u slikarstvu korablja pojavljuje u obliku kuće na vodi, ili kao bazilika (s očitom aluzijom na Kristovu Crkvu). A ponekad kao realističan prikaz broda. „Crkva je, dakle, ujedno i Korablja i Izvor – a kršćani moraju živjeti obje stvarnosti. Bog nam je dao korablju Crkve kako bi nas spasio od utapanja u vodama potopa. No Crkvu nam je darovao i kao mjesto gdje možemo simbolički utopiti svoje staro ja u vodama krštenja te rasti u novosti života, krijepljeni beskrajnom bujicom njegove milosti“ (Rod Dreher, „Benediktova opcija“, Verbum, Split, 2019., str. 284).
Ljubav – jedini način preživljavanja
Katolička crkva u različitim se povijesnim razdobljima borila da preživi usred raznih naleta neprijatelja, nepogoda, nerazumijevanja i progona. Ali, ne samo s kršćanskom ljubavi s mirisom na ekstazu, nego i ljubavi koja je bila pročišćavana i jačana mnogim trpljenjima pojedinaca i zajednica. Rasla je i jačala prožeta Duhom Svetim, koji ju je vodio strmim putovima. Tako je Crkva iza sebe u povijesti ostavljala dubok trag teološke jasnoće i nepokolebljive vjere u Isusa Krista. Korablju Katoličke crkve udarali su jaki valovi mržnje i neprijateljstva izvana, a ponekad i iznutra.
Odgovorna vjera
Katoličanstvo je uvijek bilo u opasnosti da ne bude ono što bi po svome idealu trebalo biti. A to je odgovorno katoličanstvo. Jedna od velikih opasnosti bila je i jest formalizam, zadovoljavanje forme, onog najnužnijeg. Što znači primanje sakramenata iz pukog običaja. Svi krste djecu pa ćemo i mi krstiti dijete. Sva djeca idu na školski vjeronauk, neka ide i moje dijete. Krizma je važan i nužni sakrament. Neka moje dijete primi krizmu. Bit će sramota da svi iz razreda idu na krizmu, a da moje dijete ne ide. Zadovoljavanje takvog formalizma nije odgovorno kršćanstvo. Tradicionalizam je druga opasnost koja je vrebala i vreba sve naraštaje katolika. Tradicionalizam je u povijesti filozofije shvaćen kao sklonost vrednovanju tradicije u smislu skupa važnih propisa i običaja naslijeđenih iz prošlosti. To je konzervativno stajalište prema gotovo svim promjenama, bilo malim bilo velikim. Tako u nekim krajevima, krajevnim biskupijama ili župama i danas ne žele baš ništa ili mizerno malo mijenjati u pastoralu. Za takve kao da nije ni bilo Drugog vatikanskog koncila ili su samo nešto od toga proveli u djelo. Tradicionalizam se pravda riječima: „Velečasni, tako je kod nas tradicija već niz godina pa ne budete vi valjda nešto mijenjali. Mi nismo za te i takve promjene. Neka ostane onako kakva je naša tradicija.“
Katoličanstvo kao prihvaćanje cjelovitosti i onoga što je vječno
Katoličanstvo je organizirano kao vidljiva Katolička crkva, koja sadrži članove hijerarhije i laike. Članom župne zajednice i sveopće Crkve postaje se krštenjem, a mogu se krstiti djeca i odrasli. Klerici i laici razlikuju se samo po vrsti i načinu službe u zajednici. U katoličanstvu postoje tri vrste hijerarhije: a) svećenička (biskup, prezbiter, đakon), b) kanonska (papa, ordinarij, dekan, župnik, kapelan) i c) počasna (kardinal, metropolit, nadbiskup, prelat, kanonik i prebendar). Katolička crkva je nadnacionalna i centralizirana zajednica vjernika. Vrhovni poglavar je papa (rimski biskup), koji uz pomoć cjelokupne Svete Stolice i njezinih tijela upravlja sveopćom Crkvom, u zajedništvu s biskupima, koji upravljaju mjesnim crkvama (biskupijama). Biskupija se dijeli na dekanate, kojima upravljaju dekani. Dekanati se dijele na župe, kojima upravljaju župnici, a pomažu im kapelani. Ona je živi organizam satkan od ljudi koji su na različitim stupnjevima duhovnosti. Crkva je „korablja“, Petrova lađa, u koju udaraju valovi i vjetrovi različite snage. Na jednom kraju planeta živahna i proslavljena, na drugom prezirana i mučenička. Na nju svom silinom udaraju oni koji je žele uništiti. Ali ni „vrata paklena“ ne mogu je uništiti. Katolička crkva je „korablja spašenih“ i izvor Kristove milosti, izvor vječne istine o čovjeku, patnji, radosti, životu, umiranju i uskrsnuću. Korablja i nepresušno vrelo, izvor novih krštenika, novih članova za koje je Isus jedini Put, Istina i Život.
Izvor – duhovnost cjelovita bića
Pounutrašnjenje osnovnih vjerskih istina i moralnih načela prema katoličkom se vjerovanju događa na više načina. Liturgijsko-sakramentalna duhovnost namijenjena je svim vjernicima i prvi je i osnovni oblik duhovnosti u katoličanstvu. Uz bogoštovnu funkciju, liturgija i primanje sakramenata obuhvaćaju duhovno osobni doživljaj vjerskih istina, odgoj savjesti u evanđeoskom duhu, te razumsko prosvjetljenje. Pučka pobožnost Crkve namijenjena je širim vjerničkim slojevima (hodočašća, postovi, devetnice, Križni put, Krunica), a svrha joj je u pučkoj duhovnoj kulturi i mentalitetu na primjeren način proživjeti kršćansku vjeru. U katoličanstvu je posebno istaknut asketsko-mistični put duhovnosti, koji je stoljećima nalazio izričaj i svjedočanstvo u redovništvu. U katoličkom redovništvu prevagnuo je tip cenobitske zajednice, u kojoj se traga za skladom između kontemplacije i akcije, osobnog duhovnog usavršavanja i djelovanja unutar šire zajednice i društva (fizički i intelektualni rad, misijska djelatnost, školstvo, karitativna djelatnost). Tako se tijekom povijesti razvila benediktinska, cistercitska, karmelićanska, dominikanska, franjevačka i isusovačka duhovnost, a u novije vrijeme duhovnost raznih kongregacija i svjetovnih instituta. Katolička je duhovnost nužna za odgovornu vjeru klerika i vjernika laika. Ako je ta duhovnost pojedinaca i zajednica slaba, katoličanstvo se pretvara u formalizam ili tradicionalizam. Ideal katoličke duhovnosti je da nauk Isusa Krista zauzme cjelovitost ljudske osobe: razum, srce, savjest, emocije, cjelokupno biće. Sve drugo, što nije proželo cjelovitost osobe, površno je katoličanstvo. Iz molitava i osobnih svjedočanstava mučenika i svetaca uvijek vidimo izvornu životnu duhovnost.
Nauči i mene ljubiti, Isuse (sveta Majka Terezija)
Izlij svoga Svetog Duha u moju dušu, i preplavi je svojom ljubavlju…
Sklopljene ruke na molitvu
Isuse, ti si najjači na svijetu,
daj i meni snage da moje ruke i srce
nastave tvoje djelo!
Gospodine Isuse,
koji si stvarao s ljubavlju,
rođen si s ljubavlju,
služio si s ljubavlju,
djelovao si s ljubavlju,
čašćen si s ljubavlju,
trpio si s ljubavlju,
umro si s ljubavlju,
uskrsnuo si s ljubavlju.
Zahvaljujem ti na tolikoj tvojoj ljubavi
prema meni i prema drugima na svijetu,
i svaki dan te molim:
nauči i mene ljubiti!
Moj Isuse,
pomozi mi širiti tvoj miomiris
kamo god pođem.
Izlij svoga Svetog Duha u moju dušu,
i preplavi je svojom ljubavlju
da zahvati moje biće:
da tako moj život bude samo ižarivanje
tvoga miomirisa i tvoje ljubavi
na sve koji me ugledaju,
pa da svaka duša s kojom dođem u doticaj
osjeti tvoju prisutnost u mojoj duši,
i da svi koji me gledaju
ne vide mene, nego tebe – Isuse.
Ostani sa mnom,
i počet ću sjati tvojom svjetlošću,
svijetliti da budem svjetlo drugima.
Svjetlo će, Isuse, dolaziti od tebe,
ne od mene –
ti ćeš, po meni, sjati drugima.
Dopusti da ti upravim molitve
sred svijeta koji ljubiš,
ižarujući tvoje svjetlo na sve koji me okružuju.
Daj da propovijedam tebe,
ne riječima, nego primjerom,
snagom koja privlači,
dobrohotnim utjecajem djela,
puninom ljubavi kojom je moje srce
ispunjeno prema tebi.
Amen.
Marko Štrok
