Zašto su brojni mučenici tijekom prvih stoljeća kršćanstva bili sretni umirući mučeničkom smrću?
Poznata je izreka Sv. Lovre koji je bio mučen pečenjem na ražnju koje je uslijedilo nakon bičevanja. Lovro se u jednom trenutku obratio mučitelju i rekao: „Ovdje sam dovoljno pečen, okreni me na drugu stranu.“ Iz navedenih riječi može se zaključiti kako Lovro ismijava na neki dobar način svoje mučitelje, to nije zlobno ismijavanje, ruganje. Lovro ih žali što nisu spoznali kolika je vrijednost kršćanske dobroćudnosti pa im želi na humorističan način približiti svoju uskrsnu vjeru. Lovro je kao i drugi mučenici oduševljen Isusovim pristupom životu, ali i izvanrednom obećanju vječne perspektive koju je Isus zagovarao pa u skladu sa svojim mogućnostima propagira evanđeoske manire u životu.
Čovjeku današnjeg svijeta takva je perspektiva teško zamisliva jer se baš i ne trudi upoznati Božju osobnost, Božji plan koji ima za čovjeka. Vječnost se često zamišlja kao neko statično mjesto koje je dobro i manifestira se kroz raj ili loše te se manifestira kroz pakao. Međutim, vrlo se često zaboravlja da raj ili pakao započinju već na zemlji. Zemaljska egzistencija ograničava shvaćanje vječnosti u cijelosti, ali upravo se vječnost u njoj očituje. Svaki put kad čovjek čini zlo ima pakao već na zemlji i važno je spomenuti da ga može svjesno i slobodno izabrati. (ovdje se ne misli na primjere gdje Bog dopušta kušnju kako bi čovjek prionuo još više uz Boga, primjeri nekih svetaca koji su imali iskustvo pakla kroz napasti) To zlo ne mora biti neko veliko zlo, dovoljno je da se učini nešto što Isus ne podržava, npr. loš odnos prema određenom čovjeku zbog vlastite osuđujuće procjene o njemu. To je pakao na zemlji, pakao u čovjekovom životu i duši. Isto tako, svako pa i najmanje dobro drugome i zbog drugoga, a ne iz neke osobne koristi je raj na zemlji.
U čovjekovom životu isprepliće se i perspektiva raja i pakla. S obzirom na to da nitko nije imun na posljedice istočnog grijeha, u čovjeku se svakodnevno pojavljuju loše namjere. Iako čovjek koji se trudi biti što više korektniji prema Božjem zakonu primjećuje lakše takve loše namjere. Štoviše, puno lakše primjećuje ono što nije kristoliko u njegovom životu. Uvijek bi trebalo imati na umu Isusovo ophođenje prema životu, čovjeku. Upravo je u Isusu Kristu hermeneutički ključ za ostvarivanje rajske atmosfere već na zemlji. Svakodnevna borba suvremenog kršćanina nije ni približno jednaka borbi prvih kršćana. Oni su više trpjeli fizički, dok današnji kršćanin ima unutarnje borbe između dobrih i loših izbora.
Prvi kršćani imali su izvanjsku, očiglednu borbu s vlašću koja je po ondašnjim zakonima imala pravo nasilno im oduzimati život, no postoji jedna velika razlika s obzirom na kršćane onoga vremena i sada. Danas se bježi od napora, žrtve za Boga. Ne vidi se smisao posta, molitve, općenito vremena za Boga. Nema radosti u služenju i trpljenju za Boga. Nema mučeničke radosti koja je bila prisutna u ranom kršćanstvu. Izbjegava se vrijeme u kojem bi čovjek mogao doći do nekih dobrih zaključaka o Bogu. Kao da sve načelno o kršćanstvu znamo, a bojimo se ući u dubinu istog. Nema radosti koja bi bila prouzročena Božjom vizijom života. Nema radosti koja je bila u prvim vremenima kršćanstva. Sve je postalo tako otrcano. Nismo oduševljeni Božjom riječju, ne vidimo njezinu moć. Naučeni na određena čitanja, ali kao da zaobilazimo njihovo dublje značenje za nas. Ne znamo izabrati, mislimo da treba slijediti svjetska shvaćanja i prestiže, Crkvu ne kritiziramo, ali nismo ni oduševljeni Onim koji ju je osnovao. Često se oduševimo nekim novim trendom kojeg nastojimo sustići kako bi bili u koraku s vremenom. Nema oduševljenja oko opstanka Crkve kroz 2000 godina. U tom su se razdoblju izmijenili mnogi vladari, mnoge tzv. svjetske face. Međutim, Crkva još uvijek nije izmijenjena. Ovdje se uklapa: „Nebo i zemlja će proći, ali riječi moje neće proći.“ Crkva je Božja tvorevina koja surađuje s ljudima, ali nikako nije ljudska zamisao. Treba se usredotočiti na Božju zamisao o čovječanstvu. Ne ljudsku, što čovjek zna što je najbolje za njega.
Ne može znati, ne zna u potpunosti ni na koji način funkcionira vlastiti organizam, a kamoli da može dokučiti što je svijet sve spreman poduzeti kako bi mu oduzeo izvanrednu vrijednost koju ima samo po svojoj čovječnosti. Potrebno se okrenuti Božjoj zamisli o čovjeku. Okrenuti se jednostavnosti koju je propagirao Isus Krist. Nema toga svjetskog prestiža koji bi pokorio Isusovo izvanredno ophođenje prema ljudima. Ono je vječno i svaki put kad preferiraš takvo ophođenje ti živiš kao što je živio Isus. Uvijek za čovjeka, nikad protiv. Nije bitno što je loše, Isus sve čini novo ukoliko postoji iskrena želja za novim početkom. To je način kako na duhovne borbe uvijek gledati s radošću. Uvijek ići naprijed s Isusom. Ne sa svijetom, svijet ne misli na čovjekovu dobrobit, svijet ga melje kako se njemu sviđa, ali upravo se tu otkriva mučenička radost suvremenog kršćanina koja je recept za pobjedu kamuflaža svijeta svake vrste.
Sandra Čukelj
