Svaka nepravda koju čovjek doživi može ga povezati sa dubljim i pravilnijem shvaćanjem nepravde koju je osudom na smrt proživio Isus Krist.
Poncije Pilat pod utjecajem rimskog naroda i bojazni od gubitka osobnog uglednog položaja osudio je Isusa, ali ipak uz zadršku koja je vidljiva kod geste pranja ruku kako bi sebe opravdao od ishoda situacije. Pranje ruku rezultat je Pilatovog predomišljanja oko Isusove osude. Pilat je naslutio da Isusovo podrijetlo ima poseban izričaj u njegovom cjelokupnom ponašanju te je vidljivo kako Pilat ostaje zapanjen Isusovim stavom. Pilat je počeo shvaćati da smrt za Isusa ne predstavlja prepreku koja bi ga spriječila da ostaje ono što jest pa makar i kroz nju prođe.
Isus je za Pilata pojava jer se prvi puta susreo s osobom koja se nije borila za zemaljski život. Upravo se u takvom Isusovom stavu očituje nova, uskrsna perspektiva koja je danas poznata cjelokupnom kršćanstvu. Pilat ne shvaća tu perspektivu, ali je naslućuje, a da nije svjestan što zapravo naslućuje. U svojim prestižnim krugovima Pilat je naviknut na nizanje svjetovne moći za koju se neupitno vrijedi boriti. Takva shvaćanja bila su karakteristična za okružje Pilatovog života.
Nepravedna osuda koju je Isus prošao poticaj je kršćaninu da nepravde koje kroz život proživljava sagleda sa drugog kuta. Ne sa zemaljskog, potrebno je sabrati se i ne upasti u zamku samosažaljenja. Potrebno je iz svake nepravde izvući viši smisao i cilj iste. Ono što nije na prvu vidljivo. Plod podnošenja nepravde postaje vidljiv na načine i u vrijeme koje čovjek ne očekuje. Božje vrijeme je najbolje vrijeme kako bi iz određene nepravde čovjek naučio biti sličniji Isusu. Treba biti zagledan u Isusa i baš kao i On proći kroz nepravdu bez bijesa, očaja, osuđivanja. Jer svaka takva nepravda je način posvećivanja. Kako bi se to postiglo bitno je prihvatiti da je posvećenje poziv upućen svakom kršćaninu bez onih više ili manje povlaštenih. Međutim, većina kršćana zadovoljava se prosječnošću i ne čezne za većim upoznavanjem Božjeg bitka.
Isus je trijumfalno i na izvanredan način postigao uskrsnuće, no jesmo li se ikad zapitali kolika se borba u njemu kao čovjeku odvijala tijekom cijelog njegovog života? Isus je sagledao svijet očima stvorenja kojeg je stvorio, proživio život svojstven tom istom stvorenju kojeg je stvorio. Poistovjetio se sa ljudskom bijedom kako bi uputio čovjeka da postoji izvanredan način egzistiranja. Isus je dosljedan Ocu, ali ne da slijepo slijedi njegove upute nego ima istinsku želju da čovječanstvo napokon shvati koliko je bitno ne osvrtati se na laka rješenja ekskluzivnog života jer upravo takav ekskluzivan život čovjeka niječe čovjekovu istinsku vrijednost i postoji opasnost od „duhovnog mrtvila.“ Čovjek može znati sve znanstvene teorije, ali ako ne vidi Božji prst u svemu uzalud je jer onda vidi samo sebe te je sam sebi idol kojem se drugi moraju diviti. Pomalo apsurdno, diviti se na sposobnostima koje su ionako poklonjene i za koje će morati položiti račun, a kakve li koristi od njih ako je njima zanijekao Boga?
Sandra Čukelj
