Spomendan sveca (lat. memoria)
Spomendan sveca je dan kada se u katoličkoj liturgiji slavi spomen na nekog sveca. Toga se dana slavi dan svečeve smrti (lat. dies natalis) ili dan svečeva rođenja za nebo, za Kraljevstvo Božje. Ako se ne slavi na dan smrti, slavi se na dan koji je najbliži. U crkvenom kalendaru i liturgiji postoje obvezatni i neobvezatni spomendani. Obvezatni su spomendani zaštitnika države, mjesta, biskupije, pokrajine, provincije, a neobvezatni su svi ostali spomendani. Liturgijski slaviti spomendan nekog sveca ne znači samo sjetiti se toga sveca nego i od njega nešto naučiti te to provoditi u djelo, osobito ako je svetac ili mučenik zaštitnik župe, općine ili grada. Čisto komemoriranje, prisjećanje na sveca nema baš smisla. Katolička crkva potiče vjernike na nasljedovanje životnih vrlina mučenika ili sveca. K tome, Katolička je crkva uvijek preporučivala da roditelji daju djeci imena katoličkih svetaca. Razlog tome jest taj što dobivanjem imena katoličkog sveca stječemo na Nebu zagovornika kojemu se možemo moliti u raznim životnim prilikama i neprilikama, to jest mučnim životnim trenutcima. Nekada se s velikim pijetetom slavilo imendan. U naše vrijeme imendan je nažalost potisnut u drugi plan, a slavi se rođendan. Katolici su na dan svoga nebeskog zaštitnika išli na svetu Misu i slavili imendan u društvu svojih najmilijih. Vremena se mijenjaju pa su tako pomalo i nažalost počeli nestajati stari i dobri običaji.
Ivan Zlatousti
Ivan Zlatousti ili Ivan Antiohijski bio je carigradski patrijarh i jedan je od crkvenih naučitelja. Nijedan crkveni pisac nije tako temeljito i s toliko osjećaja tumačio tekst Svetog pisma kao Ivan Zlatousti. Rođen oko 349. u Antiohiji. Preminuo je 14. rujna 407. po Kristu u Comana Pontica. Slave ga Rimokatolička crkva, Pravoslavna crkva i Koptska crkva. Spomendan mu je 13. rujna. Zaštitnik je Carigrada, predavača, govornika i propovjednika. U mladosti je stekao klasično obrazovanje i stupio u monahe (redovnike). Za carigradskog patrijarha izabran je 398. godine. Zbog oštrih kritika prilika u Crkvi, državnoj upravi i na carskom dvoru došao je u sukob s caricom Eudoksijom. Na silu je svrgnut s patrijarhijske stolice 404. godine i prognan u Kapadociju, gdje je i umro. Pisao je asketske i katehetske spise, a najpoznatiji je po homilijama (propovijedima). Zbog vrsne rječitosti i govorništva dobio je nadimak Krizostom (Zlatousti). Glavna su mu djela „Usporedba kralja i monaha“, „Krsne kateheze“ i „Homilije“.
Mudre misli sv. Ivana Zlatoustog
„Sagriješio si? Dođi u crkvu. Reci Bogu: ‘Sagriješio sam’. Ne tražim ništa drugo od tebe negoli to. Sveto pismo kaže: ‘Budi prvi koji priznaje svoje grijehe, da bi bio opravdan’. Priznaj grijeh da ti se oprosti. To ne zahtijeva trud ni mnoštvo riječi, čak ni trošak ni ništa takvo. Reci jednu riječ, razmisli o svojem grijehu i reci: ‘Sagriješio sam’.“
„Ako ne možeš prepoznati Krista u prosjaku na crkvenim vratima, nećeš ga prepoznati ni u kaležu“.
„Neka imena svetaca uđu u naše domove po imenima naše djece, ne samo da bi poučila dijete nego i da bi podsjetila oca da je on otac Ivana, Ilije ili Jakova. Ako se ime daje u znak sjećanja na one koji su otišli s ovoga svijeta, dajmo radije prednost srodstvu s pravednicima negoli s našim pretcima, jer to će uvelike pomoći nama i našoj djeci. Nemojmo zato što je to mala stvar gledati na nju kao da je nevažna – njezina je svrha da nam bude od pomoći.“
„Bez obzira na to koliko tvoje riječi bile pravedne, upropaštavaš sve kada govoriš sa srdžbom“.
„Ne srami se povratka u Crkvu. Srami se kad griješiš. Nemoj se sramiti kad se kaješ. Pogledaj što ti je Đavao učinio. To su dvije stvari: grijeh i pokajanje. Grijeh je rana, a kajanje lijek. Što su tijelu rane i lijekovi, to su duši grijesi i kajanje. Dakle, grijeh nosi sramotu, a kajanje posjeduje hrabrost.“
„Ljubav muža i žene jest snaga koja veže društvo zajedno. Muž će uzeti oružje u ruke i čak dati svoj život da bi obranio tu ljubav. Kada (među mužem i ženom) vlada sklad, djeca su dobro odgojena, kućanstvo se uredno vodi te susjedi, prijatelji i rođaci hvale postignuto. Tako nastaje velika dobrobit za obitelji i državu. Kada nije tako, onda se sve raspada i nastaje nered.“
„Sveci neizmjerno vole i blagi su prema ljudima, pa čak i prema divljim životinjama. Sigurno je da životinjama dugujemo veliku ljubaznost i nježnost iz mnogo razloga, ali prije svega zato što one imaju isto podrijetlo kao i mi.“
„Kršćanima je više od svih drugih zabranjeno ispravljati posrtaje grješnika silom. Čovjeka je nužno učiniti boljim nagovaranjem, a ne silom. Mi nemamo vlast danu zakonom da ispravljamo grješnike, a kad bismo je i imali, ne bismo se njome znali služiti, jer Bog daje krunu onima koji se suzdržavaju od zla svojom voljom, a ne silom.“
„Čak i kad bismo učinili tisuće dobrih djela, naše povjerenje u molitvu mora se temeljiti na Božjoj milosti i njegovoj ljubavi prema čovjeku. Čak kad bismo stajali i na samom vrhu kreposti, po milosti ćemo biti spašeni.“
Hrabrost svetog Ivana Zlatoustog
Hrabrost, neustrašivost ili junaštvo jedna je od četiriju osnovnih vrlina. Osnova je jaka i stabilna želja za ispunjavanjem svoje osobne obveze unatoč velikim preprekama, opasnostima i teškoćama. Rijetko tko pišući životopis sv. Ivana Zlatoustog spominje njegovu neustrašivost i hrabrost. A ona se očitovala u njegovim kritikama prilika u Crkvi, ondašnjoj državnoj upravi i carskom dvoru. Ljepoti njegova govora i govorništva temelj je bio ne samo intelektualna sposobnost. Podloga za to da bude „Zlatousti“ bila je želja za promjenom na bolje u cjelokupnom društvu, državi i Crkvi. Ulazio je u bit problema pa je zato jedno djelo naslovljeno naslovom „Usporedba kralja i monaha“. Intelektualac, monah i patrijarh sv. Ivan Zlatousti nije se bojao prepreka i prijetnja pa mu zato govori, propovijedi i pisana djela nisu bili u duhu mlakosti, bojažljivosti.
Zaključak
Misli svetog Ivana Zlatoustog, iako su izgovorene i zapisane u drugoj polovici 4. stoljeća, poslije rođenja Isusa Krista, i danas imaju snažnu poruku i smisao. Taj je svetac duboko i temeljito poznavao Sveto pismo i ponirao u njegove dubine pa je stoga svaka njegova rečenica na svome mjestu. Razumio se u askezu, odgojnu vjerničku sferu ili kateheze. Doduše, kažu da je najpoznatiji po propovijedima, ali citati govore da je vjeru shvaćao kao praktičnu stvarnost, a ne samo kao znanje ili teoriju. A to je zapravo ono najvažnije. Vjera mora biti utjelovljena u našu životnu stvarnost. Ako tome nadodamo da je sveti Ivan Zlatousti crkveni naučitelj, moramo postati svjesni da mu je Crkva, dajući mu taj naslov, odala veliko poštovanje. Možda kao katolici često relativiziramo pojam crkvenog naučitelja ili u sebi kažemo što nam to ima pametno reći čovjek koji je živio prije 1600 godina. No, nije tako! Duhovne vrijednosti i krepostan život, jučer, danas ili sutra, zasnovani na Božjoj riječi, postaju i ostaju trajne vrednote. Duhovnost ima svoje stožerne postavke, koje se ne može mijenjati tek tako. Pitanja ljudskog dostojanstva, obitelji, grijeha, prepoznavanje čovjeka i vjernika u malim ljudima, utjecaj Zloga na čovjeka uvijek su aktualne teme i dileme.
Molitva svetog Ivana Zlatoustog
Vladaru i Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moje duše. Ali, budući da ti, unatoč tome, želiš živjeti u meni, čovjekoljupče, usuđujem se stupiti preda te. Ti zapovijedaš i ja otvaram vrata, koja ti sam stvori, da uđeš sa svojim čovjekoljubljem, koje je tebi vlastito. Uđi i rasvijetli moje pomračeno razmišljanje i stremljenje. Siguran sam, ti ćeš to učiniti! Jer, kad je bludnica plačući k tebi prišla, nisi je odbio, ni skrušena carinika nisi otpustio ni progonitelja koji ti se obratio i od svojega vladanja odustao. Nego si sve koji su se tebi obratili i utekli primio u mnoštvo svojih prijatelja, ti, koji si jedini vazda slavljen, sada i u vijeke vjekova. Amen.
vlč. Vladimir Trkmić
