Suvremeni kršćani naučeni su na konformizam osobnih prilika, ali ne samo to.
Trapljenje istog se zanemaruje uz opravdanja kako stoljeće u kojem se nalaze iziskuje modernost u svakom pogledu. Što je to zapravo moderno? Moderno nije ništa drugo doli aktualnost nekog vremena. Potrebno je obratiti pozornost na riječ aktualno koja se jako dobro može povezati s trenutnim, samim time prolaznim, nedovoljno bitnim da bi čovjek na to svraćao veću pozornost nego treba. Međutim, suvremeni kršćani se previše zadržavaju na modernom i aktualnom. Postalo je teško povezati aktualnost s trenutnim. Trenutačnost suvremenog čovjeka dovodi do destrukcije duševnog stanja, a čovjek gotovo da to ni ne primjećuje na pravi način. Zašto se uporno moderno povezuje sa dobrim, poželjnim? Odgovor vjerojatno leži u činjenici kako suvremeni kršćani svoje životnu bazu usmjeravaju u pretjerivanju zastupanja zemaljskih manira.
Nažalost, čovjek je baziran na građenje zemaljske rutine koju ne vidi kao apsurdnost ljudske bijede u kojoj se čovjek bori za opstanak nego kao puninu i apsolutnost svega života dok pritom zaboravlja na izvanredan besmrtan čovjekov poziv. Zbog tog poziva čovjek može graditi svoju duhovnu životnu dimenziju koja ga može izgrađivati u smjeru kristoloških manira. Ponovno se opet tu javlja problem što suvremeni kršćanin to ne vidi kao problem. Za njega je veći problem ne uklopiti se u aktualnost suvremene bijede glamuroznih krugova. Krugova kojima je jedini cilj umanjiti čovjekovu vrijednost koju ima kao posebno i izvanredno stvorenje Božje. Krugova koji ponizuju čovjekovo dostojanstvo. Nažalost, suvremeni kršćani upali su u kolotečinu modernističkog apsurda kojeg smatraju vrjednijim nego okrenuti se Božjim izvanrednim putovima. Zašto? Zato jer Bog očito nije dovoljno zanimljiv kako bi ga se promatralo na osobnoj razini. Suvremeni kršćani trebali bi se okrenuti životopisima različitih svetaca kako bi uvidjeli mogućnost Božjeg djelovanja koje je daleko iznad zemaljskih aktualnih zakona, ali također promatrajući životopise svetaca uviđa se kojim stvarima su sveci pridavali pozornost. Zanimljivo, trapljenje zemaljske stvarnosti im nije bilo strano, štoviše sveci su uživali u trapljenju sebe za Boga jer su vidjeli jedan viši cilj koji mi nećemo moći prepoznati ukoliko ćemo se bazirati na modernističku propagandu 21.st. To je bio cilj proslave Boga, može se reći da smo mi daleko od tih ophođenja prema Bogu jer se najčešće obraćamo Bogu putem molitve prošnje, u manjoj mjeri putem molitve zahvale, a gotovo sa poražavajućim niskim postotkom želimo proslavljati Boga kao što su to činili sveci.
Molimo Gospodina da nam otvori duhovne oči kako bi ga mogli proslaviti putem patnje, a ne isključivo onda kada je sve dobro i kada nam poglađenost putem socijalnih kontakata nije uskraćena. Molimo ga da na patnju počnemo gledati kao na priliku koja će nam donijeti umiranje ovom svijetu i njegovim nebitnim zahtjevima koji zanemaruju čovjekovu osobnost. Zamolimo ga za neprolaznu radost duševnog stanja koja će biti vođena Duhom Svetim jer ćemo tek tada biti u stanju odreći se apsurdnosti modernističkih krugova koji čovjeku ne nude puninu života nego ograničenost razmišljanja i tako mu suzuju obzorje inteligencije.
Sandra Čukelj