RAZMIŠLJANJA

Vječna aktualnost Božjih manira

„Uistinu znamo: kad se raskopa ova naša zemaljska kuća koja je kao šator, imamo zgradu od Boga, nerukotvorenu vječnu kuću na nebesima.“ (Kol 5, 1) Sv. Pavao govori o zemaljskom domu, kući kao o šatoru koji će iščeznuti, nestati, naprosto bit će raskopan.

Netko bi mogao pomisliti da je ovo suviše grub izraz za život na zemlji. No, poznavajući Pavlov način gledanja na život koji se odvija na zemlji, vrlo se lako dadne zaključiti da Pavao bez imalo zadrške propagira život kakav čovjek ne poznaje dok boravi u ograničenim zemaljskim prostorima. Nadalje, Pavao apelira na pretjeranu i istodobno neuspješnu usredotočenost na zemaljske okvire, na davanje vrijednosti zemlji koja pripada samo neograničenom prostoru novoga Jeruzalema. „Dok smo u ovom šatoru, uzdišemo pritisnuti…a Bog nas ipak za to pripravlja i dade nam zalog Duha.“  (Kol 5,4-5) Pavao opisuje kako se čovjek svim silama i otkrićima koja su mu na zemlji dostupna opire pripremiti za život u punini. Život pisan velim slovom. Život kakvog mi nećemo biti sposobni prepoznati već ovdje u bijednim okvirima zemaljske stvarnosti ukoliko ćemo isključivo zemaljsko egzistenciji joj pridavati vrijednost koja pripada na pravi način isključivo egzistenciji čovjekova duha.

Bog nam dade zalog Duha, Pavao indirektno apelira na zaslugu koju nam je privrijedio Isus Krist pashalnim otajstvom koje je misterij čovjekovom ograničenom razmišljanju. Čovjek bez djelovanja Božjeg Duha nije sposoban prepoznati izvanrednu priliku koju ima po Isusu Kristu. „…dok smo u tijelu, u tuđini smo, daleko od Gospodina.“ (Kol 5,6) Nismo li se svi mi puno puta osjećali u životu prisiljenima biti u tijelu, tijelo nas vuče ka zemlji, sputava nas da duhovno napredujemo te ako se ne znamo postaviti, vrlo brzo počinjemo služiti tijelu osim duši. Zemlja je tu da još više to tijelo propagira, pogotovo ovo modernističko vrijeme koje zagovara trend što više imaš, to bolje. Kako je lako zapravo biti stopljen sa svijetom i s tijelom, tada nemaš napasti, tada Zlog nema potrebe da te rešeta, a zašto? Ti si već odavno na njegovoj strani i nije njemu bitno dal si ti toga svjestan ili ne, on ionako ima jedan jedini cilj, da si daleko od Gospodina. Od Gospodinovog razmišljanja, ponašanja i svega onoga što je On zagovarao. Pavao je živio u prvim stoljećima kršćanstva, izvan dostupnosti sve moguće tehnologije, napretka znanosti i sličnog. Međutim, Pavao je daleko ispred vremena u kojem živi po mnogim zaključcima koje su vidljive u njegovim poslanicama, ali Pavao piše i za nas danas. Pavao piše o onom što je danas možda i najaktualnije od kada je svijeta, tijelo nas tlači kad mu služimo, a mi smo u zabludi da ćemo uistinu biti sretni. Međutim, može se još nešto zaključiti iz svega navedenog, a to je da nijedan izvanredan napredak znanosti ne može zamijeniti Gospodina Isusa Krista, novi život, novi Jeruzalem. I ne treba ti diploma, škola ili mudrost ovoga svijeta da bi to shvatio. Poštovani čitatelju ti trebaš Isusa. Treba ti apsolutno povjerenje u sve ono što je On govorio, a njegova dosljednost ti je više nego dokaz da Isus ne umire za prolaznost podlih trendovskih aktualnosti.

Uostalom, Crkva ovih dana slavi svece sveopće Crkve. Postavlja se pitanje na što su to oni potrošili svoj život, koje su im vrijednosti u životu toliko bitne da su se odricali života? Koliko smo mi daleko od njihova načina razmišljanja? oni su svoj zemaljski život podlegli Božjim pravilima, dok se čini da mi podlažemo svjetovnim. Možda vrijeme u kojem živimo ne iziskuje da žrtvujemo svoj život zbog Božjih stvari do te mjere da ga se odreknemo, no mi smo svi na kušnji drugačije naravi. Mi smo se uljuljali u komfor 21.st. Izvrćemo vrijednosti koje nam je ostavio Isus Krist pod krinkom modernog doba. Zašto ne vidimo da se Isus Krist ne mijenja, zašto uporno mislimo da mi možemo i znamo bolje, zašto uporno slušamo svijet? Da je ikako drugačije bilo bolje za čovjeka Isus bi za to znao, On bi to naglasio i propagirao. Ne sviđa nam se Njegovo pa biramo samo naizgled lakše putove, putove koji nas sputavaju i još više prouzrokuju da smo vezani za nebitne stvari zemaljske opstojnosti. I za kraj je dobro spomenuti koji nam recept daje Sv. Pavao; „…putujemo u vjeri, a ne u gledanju.“  (Kol 5,7) To znači da dušu ne podlažemo tijelu, nego tijelu duši. Shvatimo već jednom da je tijelo materija koja svoju vrijednost ne bi imala da nam Bog nije u njega udahnuo dah života.

Drugim riječima, vrijednost čovjekove osobe je upravo u tome da je sposoban izdići se iznad zemaljske stvarnosti na način na koje ni jedno drugo stvoreno živo biće koje se nalazi na zemlji ne može. „ali se čvrsto uzdamo i više volimo odseliti iz tijela i naseliti se kod Gospodina.“ To ne znači mrziti tijelo nego mu znati pravu vrijednost koju ima u Božjim očima. Odnosno  tijelo kakvo mi poznajemo, u vrsti materije u kojoj se sada nalazimo ne može se usporediti sa proslavljenim tijelom Isusa Krista i isto proslavljeno tijelo čeka nas u vječnosti. Prijeko je potrebno da suvremeni čovjek shvati da se mora više osvrtati na svoju osobu koja ima neprocjenjivu vrijednost. Poštovani čitatelju, naša je osoba besmrtna i nikada umrijeti neće. Kako postojimo sad, takvi ćemo postojati i za deset, dvadeset, sto, tisuću godina bez obzira u kojoj se životnoj egzistenciji nalazili. Nemojmo dopustiti da vlastitu osobu ponižavamo dajući vrijednost tijelu, svijetu ili državnim zakonom koja im ne pripada.

Sandra Čukelj

Facebook Komentari

comments

admin

About Author

Leave a comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

56 − = 50

You may also like

RAZMIŠLJANJA

Joseph Ratzinger: Crkva tek treba proći kroz katarzu

  • 8. siječnja 2014
Nakon današnje krize Crkve sutra će se pojaviti – Crkva koja je mnogo izgubila. Ona će biti mala i morat
RAZMIŠLJANJA

Tomislav Ivančić: Kako Isus liječi ranjeno povjerenje?

  • 9. siječnja 2014
Ti čezneš za savršenom ljubavlju. Jedino od Boga možeš dobiti savršenu ljubav. Na samom početku tvoga života Bog te drži