Živimo u vremenima u kojima se veću pozornost posvećuje rođendanu negoli imendanu. Nekada je bilo obrnuto.
Više se pozornosti posvećivalo imendanu. Kako i zašto? Svatko od nas tko je kršten dobio je na krštenju krsno ime, a to su krsno ime roditelji pomno izabrali iz katoličkog kalendara. Najčešće je to bilo ime nekog sveca, najbliže rođendanu. Tako, ako je netko rođen 23. prosinca, dali su mu ime Božo, Božidar ili Božica. Neki su pak dali ime Stjepan ili Štefanija. Obično ljudi znaju pitati kojega će Ivana slaviti. Rođen sam početkom 12. mjeseca. Dakako da on treba slaviti sv. Ivana Evanđelistu, čiji je spomendan 27. prosinca. Drugi se zove Ivica ili Ivana. Rođeni su početkom svibnja ili lipnja. Najbliži imendan im je u lipnju, Ivan Krstitelj. Dobiti ime na krštenju značilo je dobiti na nebu nebeskog zagovornika kojemu se moglo i trebalo moliti u raznim životnim situacijama. Ime Elizabeta u nas pomalo nestaje, kao i ženska izvedenica toga imena u kajkavskom narječju – Jalža ili Jalžica. A to ime mnogima, izgleda, nije više privlačno. Možda bi za naše vrijeme i podneblje bile atraktivne izvedenice imena Elizabeta kao što su Izabel, Ella, Eli.
Ime Elizabeta
Elizabeta je vrlo staro ime, rašireno po cijelome svijetu. Dolazi iz Biblije. Tako se zvala majka Ivana Krstitelja. Hebrejski Elišeba sadrži dvije riječi: Eli – Bog i šeba – sedam, u značenju Bog je savršenost, Bog je sedmica, Bog je zakletva. Seba (sedam) je sveta brojka, na koju su se ili kojom su se tada zaklinjali. U simbolici brojki sedmica je zbroj 3 (Bog) i 4 (svijet). Preko grčkoga (Elisábet) i latinskoga (Elisabeth) dolazi se do našega oblika imena – Elizabeta. Neki oblici i zvedenice imena Elizabeta jesu Elizabeth, Ela, Ella, Eliza, Elisa, Elizabet, Liza, Elza, Izabela, Izabel, Izabella, Isabela, Isabel, Eli, Špela.
Ime Jalža u modernoj Hrvatskoj
Jalža je žensko ime, u Hrvatskoj isključivo u krajevima gdje žive kajkavci. Ime Jalža u prošlosti je bilo relativno učestalo u Hrvatskoj.
Sveta Elizabeta Ugarska
Sveta Elizabeta Ugarska (mađ. Árpád-házi Szent Erzsébet; Bratislava, 7. srpnja 1207. – Marburg, 17. studenoga 1231.), ugarska princeza, katolička svetica i redovnica iz dinastije Arpadovića. Elizabeta je bila kći hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II. (1205. – 1235.) i Gertrude Andechs-Meranske. U četvrtoj godini poslana je u središnju Njemačku na odgoj na dvor tirinškog grofa Hermana I., za čijega se sina trebala udati kada odraste. Odrastajući, sazrijevala je u kršćanskim vrlinama i pobožnosti. Godine 1221., u dobi od trinaest godina, udala se za tirinškog grofa Ludovika IV., koji je također bio vrlo pobožan. Umatoč svom visokom položaju na dvoru, počela je voditi jednostavan život i predala se humanitarnom radu, hraneći prosjake i brinući se za slabe i nemoćne. Time je izazvala kritike rodbine, ali ne i supruga, koji ju je podupirao u njezinoj predanosti Bogu i milosrđu. Imali su troje djece: sina Hermana II., budućeg baštinika grofovije, te dvije kćeri, Sofiju i Gertrudu. Kad joj je suprug umro u Otrantu, na putu u Šesti križarski rat (1227.), Elizabeta se silno ražalostila te se pobrinula za djecu, napustila dvor, odrekla se sveg bogatstva, zavjetovala se i postala redovnica Trećega franjevačkog reda te se predala životu u siromaštvu, pobožnosti i brizi za druge. Dala je sagraditi bolnicu pokraj dvorca Wartburga i osobno se brinula o bolesnicima. Za velike gladi u Njemačkoj pomagala je siromasima. Posebno je časte franjevci. Po njoj se zove selo Jalžabet (kajkavska inačica imena) pokraj Varaždina, gdje se nalazi i crkva posvećena njoj. Također, njoj je posvećena kapela u mjestu Čepelovac pokraj Đurđevca u Podravini. Papa Grgur IX. (1227. – 1241.) proglasio ju je sveticom 27. svibnja 1235. u gradu Perugi u Italiji. Spomendan joj je 17. studenoga. Godine 2007. slavila se širom Europe 800. godišnjica njezina rođenja. Smatra se zaštitnicom pekara, prosjaka, siromaha, humanitarnih djelatnika, bolnica, udovica, ljudi u progonstvu i mladih supruga. Njezini simboli su ruže, kruh i milosrđe.
Ruže svete Elizabete
Uz život svete Elizabete vežu se mnoga čuda umnažanja hrane, ali i najljepše čudo koje se odnosi na ruže. Jednog zimskog dana dok je u pregači nosila kruh siromasima susreo ju je njezin suprug. Zabrinut za nju zbog ciče zime koja je vladala, a vidjevši da nešto skriva pod plaštem, zapitao ju je kamo ide i što to nosi. Prestrašivši se što će joj suprug reći, ipak je raširila pregaču, no, umjesto kruha, u pregači su bile prelijepe ruže. Kad se ponovno zagledala u Ljudevitove oči, vidjela je da je on sve razumio. Mirno je košaricu prekrio njezinim plaštem i sa smiješkom na licu rekao da pođe kamo je naumila.
Legenda
Kad su dvorjani počeli prigovarati Ludvigu kako je Elizabeta rastrošna, on im je kratko odbrusio: „Pustite je na miru! Troši iz ljubavi prema Bogu, da pomogne sirotinji! Neka tako i nastavi, a što se mene tiče, ja sam zadovoljan ako mi ostanu i goli zidovi Wartburga…”
Općina i župa Jalžabet
Općina Jalžabet smještena je u jugoistočnom dijelu Varaždinske županije, na pola puta što od Varaždina preko Kneginca vodi do Ludbrega. Riječ je o jednoj od manjih općina u Varaždinskoj županiji, a dobila je naziv po istoimenome mjestu. U osam naselja, Jalžabet, Imbriovec Jalžabetski, Jakopovec, Kaštelanec, Kelemen, Leštakovec, Novakovec i Pihovec, trenutačno živi malo manje od četiri tisuće žitelja. Općina Jalžabet ima dugu i bogatu prošlost. Brojni su arheološki nalazi, neki čak europske vrijednosti, koji govore o životu na tome području još u 5. i 6. stoljeću prije Krista. Svoj su trag na jalžabetskom području ostavili Kelti, Iliri, Japodi, Rimljani, a brojni povijesni dokumenti i spisi iz srednjega vijeka te kasnijih stoljeća otkrivaju ljepotu i težinu života ljudi s toga područja, strahove od prodora Turaka, nemilosrdne feudalce, bogat vjerski život, narodne običaje i gospodarski razvoj. Prvi je pisani spomen plemićkog posjeda u Jalžabetu iz 1251. godine, a imanja na području općine Jalžabet imale su brojne hrvatske plemićke obitelji (Bedeković, Janković, Patačić, Somogi, Gotal, Matačić i drugi). Nezaobilazno mjesto u životu žitelja Jalžabeta ima župa sv. Elizabete. Riječ je o jednoj od najstarijih župa u varaždinskom kraju, a prvi je put 1334. na popisu župa Zagrebačje biskupije. U Hrvatskoj postoji samo jedna župa i župna crkva posvećena sv. Elizabeti Ugarskoj. U Podravini, u župi Budrovac, postoji filijalna kapela posvećena sv. Elizabeti Ugarskoj.
Molitva svetoj Elizabeti Ugarskoj
U potpunom zajedništvu s mužem Ljudevitom
bila si brižna supruga i majka:
isprosi i nama plemenitu i srdačnu ljubav.
S teškim životnim kušnjama
suočila si se savršenom radošću:
izmoli nam darove radosti i mira
kad nam se drugi protive i ne razumiju nas.
Kad si ostala udovica,
potpuno si se predala služenju Bogu i siromasima.
Kao kneginja i plemkinja, ostala si slobodna
pred napadima raskoši i taštine:
pomozi nam da rastemo u toj unutarnjoj slobodi,
da možemo biti pažljivi na Božju riječ
i osjetljivi za potrebe naše braće i sestara.
Učini da i mi primimo milost blagoslivljanja i hvale,
zahvalni na velikim darovima koje bez prestanka primamo
od Božje velikodušnosti. Amen.
vlč. Vladimir Trkmić
