Prispodoba o pšenici i kukolju vrijedi za moderno vrijeme jer možemo naći puno lažnih pšenica odnosno kukolja.
Lažne pšenice 21.st. mogu kamuflirati pred ljudima koji ih ne poznaju, međutim, čovjek koji se loše osjećao pored njih i njihova ponašanja jako dobro zna pravu istinu. Svi smo mi i lažna pšenica i tvrdokoran kukolj svaki puta kad nemamo milosti za osobe čije životne situacije ne razumijemo na prvi pogled. Svi smo uistinu potrebni Božje samilosti s obzirom na unutarnju posljedicu istočnog grijeha koja nam servira oholost u trenutcima kad to ni sami ne očekujemo. Vrlo se lako zanositi u trenutcima kada nam samima ide dobro, tada lako zaboravljamo na implicitno kristološku sućut prema potrebitima različite vrste koju je živio Isus u svakodnevnici nazaretske sredine.
Čovjek u potrebi u vremenu modernog prizvuka nije prvenstveno potreban u tolikoj mjeri materijalnih dobara koliko razumijevanja unutarnjih borba koje vodi sam sa sobom u situacijama koje ga ograničavaju da djeluje u svom punom potencijalu. Kršćanin nikako nije pozvan na osudu bez imalo samilosti kao ni svoje životne uspjehe nametati kao isključivo poželjne u društvu i vremenu u kojem se nalazi. To je stapanje sa svjetskim načinima shvaćanja života. Što više imati, a svoju osobu dovesti do ruba iscrpljenosti i ponora neshvaćanja duše koja trpi. Zar je smisao života uistinu zanijekati svoju slobodu? No, problem nastaje kada čovjek na ništa od navedenog u svijetu ne gleda kao poticaj svijeta da padne u što dublji ponor svjetskih shvaćanja čovjekova života. Zadovoljiti svjetske zahtjeve znači pristati na robovanje aktualnih trendova koje svijet nameće.
No, da bismo počeli gledati na svjetske zahtjeve kao na zapreku koja sprječava da naš duhovni život zaživi, potrebno je postati svjestan da je sloboda upravo tamo gdje najmanje mislimo da jest odnosno prava istinska sloboda nalazi se jedino u Bogu kojeg je objavio svijetu Isus Krist i koji nam jedino može pružiti jednostavnost privremenih životnih puteva na zemlji dok se jednom ne pridružimo istinskom životu u vječnosti. No, nažalost, čovjek često gleda na Boga Isusa Krista kao na Boga koji je tamo gore daleko te koji sve nešto zabranjuje,a ništa ne nudi. Nije problem u Bogu, pravi problem leži u čovjekovoj perspektivi i očekivanjima koja se nikako ne uklapaju s čovjekovom idejom koju ima za svoj život jer često ta ideja ne uključuje suradnju s Bogom pa ga samim time čovjek nastoji izbaciti iz svakodnevnice i uklopiti se što više u trendove svjetskih naslada. Poštovani čitatelju, ti možeš izabrati vječnost koju ti nudi Isus Krist već danas, potrebno je toliko malo povjerenja u Isusa Krista kako bi napokon shvatio da imaš priliku biti slobodan upravo po prihvaćanju života kojeg ti On nudi. Život bez natjecanja u posjedovanju, život jednostavnih manira bez prestiža koji je posljednjih godina zarobio ljudi različitih generacija, a posebice mlađih, potrebno je tako malo da bi se pronašlo smisao života. Potrebno je odreći se vlastitih shvaćanja života jer je ionako već davno jasno da nitko nije prije, a nitko ni neće poslije Isusa Krista biti sposoban otkriti čovjeku tko je on zapravo.
Čovječe, vrijediš previše da bi trebao dopustiti da ti svjetski prolazni hirovi određuju u kojem će se smjeru kretati tvoj život. Jedina i prava istina koju tražiš na pogrešnim mjestima kada se razočaraš i počneš sumnjati u smisao života vidljiva je jedino u Isusu Kristu. Isus Krist nikad ne kasni sa svojim obećanjima, stoga molimo da prepoznamo ono što je u životu uistinu bitno, molimo da nam postane bitno uklopiti se u manire Božjeg kraljevstva koje nudi čovjeku novu dimenziju života, a ne u svjetske zahtjeve prolaznih hirova. Zaobiđimo biti kukolji drugim ljudima jer to neće donijeti ništa dobrog prvenstveno nama i našem duhovnom rastu.
Sandra Čukelj
