Krštenje Isusovo (Krštenje Gospodinovo) naziv je katoličkog blagdana. Prema sinoptičkim evanđeljima, Sv. Ivan Krstitelj krstio je Isusa na rijeci Jordan.
Kada je Isus izašao iz vode, molio se, ugledao otvorena nebesa i Duha Svetoga poput goluba gdje silazi na njega, a glas se zaorio s nebesa: Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina! (Mt 3, 17; Mk 1,11; Lk 3,22) Vrhunac Isusovog skrovitog zemaljskog života bilo je krštenje na rijeci Jordanu. Tada je započeo njegov javni život, javno djelovanje. Isus se nije trebao krstiti zbog toga, da mu se oprosti istočni grijeh. Kao čovjek je od začeća bio pun Duha Svetoga. Isusova božanska osoba je oduvijek, od vječnosti, jedno s Ocem i Duhom Svetim. Ali uranjanjem u vodu kod krštenja na Jordanu Isus se solidarizira s grešnicima. Od tada krštenje simbolizira nastajanje nečeg novog što prije nije postojalo. Tim činom Isus naviješta da će zbog grešnika ići do kraja, da će umrijeti na križu za sve grešnike.
Blagdan Krštenja Gospodinova
U tradiciji Katoličke crkve, blagdan se nekad prije slavio 13. siječnja, a sada se slavi prvu nedjelju nakon 6. siječnja, nakon Bogojavljenja ili sv. Tri Kralja.. Na blagdan Krštenja Gospodinova završava božićno vrijeme, a započinje crkveno vrijeme kroz godinu.
Krštenje Isusovo – naše krštenje
Davno smo učili da je sakrament vidljivi znak nevidljive stvarnosti. To jest da se primanjem bilo kojeg sakramenta preko onog što je vidljivo, događa ono nevidljivo. Smatram da svi mi premalo znamo o biti, značenju sakramenta krštenja. Zato je vrlo dobro posegnuti za svim onim što o krštenju piše u Katekizmu Katoličke crkve. Vrlo malo, ili bolje rečeno šturo znanje u naše vrijeme imaju vjernici, i znaju tko je kum, ili kuma, te koja je zadaća kuma na krštenju i kasnije u životu osobe kojoj su kumovali. I na tu temu kumstva na krštenju Katekizam Katoličke crkve daje pravo duhovno bogatstvo značenja duhovne dubine i širine kumstva.
Katekizam Katoličke crkve o krštenju
VII. Krsna milost
1262 Vidljivim znakovima sakramentalnog obreda simbolički se označuju različiti krsni učinci. Uranjanje u vodu upozorava na smrt i čišćenje, ali također na obnavljanje i novo rođenje. Dakle, dva poglavita krsna učinka jesu očišćenje od grijeha i novo rođenje u Duhu Svetome.
ZA OTPUŠTENJE GRIJEHA
1263 Krštenjem se opraštaju svi grijesi, tj. istočni grijeh i svi osobni grijesi kao i sve kazne za grijehe. U onih, naime, koji su preporođeni ne ostaje ništa sto bi ih priječilo da uđu u Kraljevstvo Božje, ni Adamov grijeh, ni osobni grijeh, ni posljedice grijeha, od kojih je najteža upravo odvojenost od Boga.
1264 Ipak u krštenima ostaju stanovite vremenite posljedice grijeha kao što su trpljenje, bolest, smrt ili slaboće vezane uz život, kao što su karakterne slabosti itd., zatim sklonost na grijeh, koju predaja nazivlje požudom ili slikovito “klicom (izvorom) grijeha” (“fomes peccati”): “Budući da je požuda ostavljena u nama radi kušnje, ona ne može škoditi onima koji na nju ne pristaju i koji joj se hrabro odupiru milošću Kristovom. Štoviše «I natječe li se tko, ne ovjenčava se ako se zakonito ne natječe»” (2 Tim 2,5).
“NOVI STVOR”
1265 Krštenje ne samo da čisti od svih grijeha, nego novokrštenika čini “novim stvorom” (2 Kor 5,17), posinjenim sinom Božjim koji postaje “zajedničarom božanske naravi” (2 Pt 1,4), Kristovim udom, s njime subaštinikom (Rim 8,17), i hramom Duha Svetoga.
1266 Presveto Trojstvo daruje kršteniku: posvećujuću milost, milost opravdanja, koja ga po bogoslovnim krepostima osposobljuje da vjeruje u Boga, da se ufa u njega i da ga ljubi; po darovima Duha Svetoga daje mu da može živjeti i djelovati pod utjecajem Duha Svetoga; po moralnim krepostima omogućuje mu da raste u dobru. Prema tome, sveukupni organizam kršćanskoga nadnaravnog života nalazi svoje korijene u krštenju.
PRITJELOVLJENI CRKVI, TIJELU KRISTOVU
1267 Po krštenju postajemo udovi Kristova Tijela; “udovi jedni drugima.” (Ef 4,25). Krštenje pritjelovljuje krštenike Crkvi. Iz krstionica rađa se jedinstveni narod Božji, narod Novoga saveza koji nadilazi sva naravna i ljudska ograničenja naroda, kultura, rasa i spola: “U jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni” (1 Kor 12,13).
1268 Krštenici tako postaju “živo kamenje” i ugrađuju se u “duhovni Dom za sveto svećenstvo” (1 Pt 2,5). Oni po krštenju imaju udjela u Kristovu svećeništvu, u njegovom proročkom i kraljevskom poslanju; oni su “rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni” da naviještaju “silna djela Onoga” koji ih iz “tame pozva k svojemu divnom svjetlu” (1 Pt 2,9). Krštenje daje udioništvo u općem svećeništvu vjernika.
1269 Postavši udom Crkve krštenik više ne pripada sebi (1 Kor 6,19), nego onome koji je za nas umro i uskrsnuo. Zato je pozvan da bude drugima podložan, da im sluzi u zajedništvu Crkve, da bude “poslušan i podložan” glavarima Crkve (Hebr 13,17) te ih susreće s poštovanjem i ljubavlju. Kao što krštenje donosi odgovornosti i dužnosti, isto tako krštenik ima prava u krilu Crkve: pravo primati sakramente, hraniti se riječju Božjom i računati na druge duhovne pomoći Crkve.
1270 Krštenici, “preporođeni za sinove Božje, dužni su pred ljudima ispovijedati kršćansku vjeru koju su primili od Boga preko Crkve” i sudjelovati u apostolskoj i misionarskoj djelatnosti naroda Božjega.
SAKRAMENTALNI VEZ KRŠĆANSKOG JEDINSTVA
1271 Krštenje je temelj zajedništva među svim kršćanima, pa i onima koji još nisu u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom: “Jer oni koji vjeruju u Krista i koji su valjano kršteni, nalaze se u nekom, mada ne savršenom, zajedništvu s Katoličkom Crkvom. (…) opravdani vjerom u krštenju i pritjelovljeni Kristu, s pravom se rese kršćanskim imenom, te ih sinovi Katoličke Crkve zasluženo priznaju za braću u Gospodinu”. “Krštenje je dakle sakramentalni vez jedinstva među svima koji su njime preporođeni”.
NEIZBRISIVI DUHOVNI BILJEG
1272 Po krštenju pritjelovljen Kristu, krštenik je Kristu suobličen. Krštenje obilježuje kršćanina neizbrisivim duhovnim biljegom pripadnosti Kristu. Taj se pečat ne da izbrisati nikakvim grijehom, pa ni onda kada grijeh prijeći da krštenje donese plodove spasenja. Podijeljeno jednom zauvijek, krštenje se ne može ponoviti.
1273 Po krstu pritjelovljeni Crkvi, vjernici primaju sakramentalni biljeg koji ih posvećuje za kršćansko bogoštovlje. Krsni pečat kršćane osposobljuje i obvezuje na služenje Bogu živim sudjelovanjem u svetom bogoslužju Crkve te “na izvršavanje njihova krsnog svećeništva svjedočanstvom sveta života i djelotvorne ljubavi”.
1274 “Gospodnji biljeg” jest pečat kojim nas je Duh Sveti obilježio “za Dan otkupljenja” (Ef 4,30). “Krštenje je pečat za vječni život”. Vjernik koji “pečat čuva” do kraja, tj. koji ostane vjeran zahtjevima svoga krštenja, moći će preminuti “obilježen znakom vjere”, s vjerom svoga krštenja, iščekujući blaženo gledanje Boga – kao dovršenje vjere – i u nadi uskrsnuća.
Kumovi
U razdoblju u kojem Crkva u većem broju slavi sakramente kršćanske inicijacije (krštenje, potvrda i euharistija) povećava se i broj pitanja vezanih uz propisane uvjete o obavljanju službe kuma kod slavlja sakramenta krštenja i/ili potvrde. Stoga ćemo u ovom kratkom pregledu u prvom djelu rada vidjeti razvoj ove službe tijekom povijesti, a u drugom dijelu donosimo prikaz učenja Crkve o službi kumova i to u prvom redu onako kako je to naznačeno u Zakoniku kanonskoga prava, a zatim u Katekizmu Katoličke Crkve te u liturgijskim slavljima sakramenata krštenja i potvrde. U potonjem ne ulazimo u tijek liturgijskog slavlja nego ćemo prikazati samo ono što Prethodne napomene pojedinog obrednika govore o uvjetima da bi netko mogao obavljati službu kuma/kume kod slavlja sakramenata krštenja i potvrde. Nakon što ćemo se upoznati s uvjetima koje je propisala Crkva za službu kuma, u posljednjem dijelu rada moći ćemo vidjeti i prikaz smjernica Hrvatske biskupske konferencije te biskupā Zagrebačke crkvene pokrajine o službi kumova.
Zašto postoje kumovi?
Pojedina služba u Crkvi nije tu kako bi bila svrha samoj sebi, nego kako bi osoba koja ju i obavlja, služila drugome. O tome svjedoči i etimologija riječi „služba“ – lat. ministerium, a minister je onaj koji služi, pomaže. Jedna od službi koju prepoznaje Crkva je i služba kuma, a tu je, kako nam i svjedoče duhovni pisci prvih vremena kršćanstva, da se jasno istakne razlika između tjelesnog (za kojeg su bili odgovorni roditelji) i duhovnog rasta (za kojeg su bili odgovorni kumovi). Ovu misao preuzima i crkveni naučitelj sv. Toma Akvinski koji sakrament krštenja tumači kao novo rođenje te i krštenik na tom putu dobiva i nove roditelje, odnosno kumove koji krštenika prate na putu rasta u vjeri.
Povijesni razvoj službe kumstva na krštenju
Kako je već bilo vidljivo iz prethodnih redaka, službu kuma nalazimo već u samim počecima Crkve. Najranija pisana svjedočanstva o ovoj službi nalazimo kod sv. Augustina, sv. Bazilija i Tertulijana, ali i u nekim antičkim sakramentarima koji ju prepoznaju pod imenima garanti, patrinus, susceptor (pomagač, oslonac). Prvi koji izričito na Istoku spominje službu kumstva je Teodor Mopsuestijski (+428.) (usp. Matija Berljak, Kumovi. Svjedoci. Krst-potvrda-ženidba, Zagreb, 2010., 16). Kao i danas, tako je i u počecima glavna zadaća kumova bila pouka u vjeri, ali isto tako bili su prisutni i kao pomoć u slavljima sakramenta krštenja koje se obavljalo uranjanjem. Kako je prilikom toga obreda kum bio pomoć muškom kršteniku, a kuma ženskom, vjerojatno i od tuda dolazi današnji običaj da se za muškog krštenika/krizmanika bira kum, a za žensku osobu kuma. Uz već navedenu zadaću, zadaća kumova u prvim vremenima Crkve bila je i jamstvena, odnosno kum je bio i jamac pred zajednicom kako u nju ne bi ušao netko tko bi imao namjeru nanijeti joj kavu štetu. Počevši od karolinškog doba, može se pratiti i rast pravnih propisa za kumove te su tako tada kumovi morali poznavati kršćanski nauk; morali znati moliti Oče naš i Vjerovanje, a morali su biti i istog spola kao i krštenik. Ovdje napominjemo kako kumovi za krizmu nisu bili potrebni jer su se sakramenti krštenja i potvrde istodobno primali.
Od Tridentskog sabora
Od Tridentskog sabora (1545. – 1563.) pa sve do Drugog vatikanskog sabora (1962. – 1965.) vrijedilo je pravilo da krštenik više ne može imati više kumova, već samo jednog koji od sada može biti i različitog spola od krštenika. Već prethodno citirani Autor napominje kako se tijekom sedamnaestog stoljeća uloga kumova umanjila i to do te mjere da su i sami roditelji ponekad bili i kumovi.
Rimski obrednik o kumovima i kumstvu
Sve do postsaborske reforme Crkva se za slavlje sakramenata i blagoslova služila Rimskim obrednikom (papa Pio V., izdan 1614. godine) te je, između ostaloga, za službu kuma donio i ove smjernice: da se uzme samo jedan kum ili najviše kum i kuma; da je kršten i da ima nakanu vršiti tu službu; da nije otac ili majka ili suprug kršteniku; da ga odabere sam krštenik ili njegovi roditelji ili skrbnici ili krstitelj; da drži krštenika kod krštenja; da nije mlađi od 14 godina; da zna osnovne vjerske istine. Govor o kumstvu Obrednik zaključuje riječima: „Jer su na sebe uzeli tu zadaću, kumovi se uvijek moraju brinuti za duhovno dijete i što se tiče kršćanskog života, pomno moraju nastojati da se to duhovno dijete pokazuje takvim kako su na slavlju sakramenti obećali da će biti.“
DVIJE PREKRASNE MOLITVE ZA DJECU I KUMČE
„GOSPODINE ISUSE KRISTE, BUDI HVALA TVOJA NA MOM (MOJEM) KUMČETU (MOJEM) (IME), ČUVAJ GA (JE) POD SVOJIM OKRILJEM, POKRIJ OD SVAKE ZLE POŽUDE, ODBACI OD NJEGA (NJENE) SVAKOG NEPRIJATELJA I PROTIVNIKA, OTVORI GA ( NJEZINE) UŠI I OČI SRCA, PODARI NJEŽNOST I PONIZNOST NJEGOVOM (NJEZINOM) SRCU.
„SPASI, GOSPODINE, I SMILUJ SE MOM KUMČETU (KUĆE) (MOJE) (IME), I PROSVIJETLI GA (JE) SVJETLOŠĆU UMA TVOGA SVETOG EVANĐELJA I UPUTI GA (JE) NA PUT ZAPOVIJEDI TVOJIH I NAUČI GA (NJU). SPASITELJU, TVORI VOLJU TVOJU, KAO ŠTO SI TI BOG NAŠ, I TEBI SLAVU UZNOSIMO, OCU I SINU I SVETOME DUHU, SADA I UVIJEK I U VIJEKE VJEKOVA. AMEN”.
Uz molitve za djecu prije krštenja, roditelji i kumovi mogu moliti
„NAJSLAĐI ISUSE! BOŽE MOGA SRCA! DJECU SI MI DAO PO TIJELU, TVOJA SU PO DUŠI TVOJOJ. SVOJOM NEPROCJENJIVOM KRVLJU OTKUPIO SI I MOJU I NJIHOVU DUŠU. RADI TVOJE BOŽANSKE KRVI, MOLIM TE, MOJ NAJSLAĐI SPASITELJU, SVOJOM MILOŠĆU DOTAKNI SRCA MOJE DJECE (IMENA) I MOJE KUMČE (IMENA), ZAŠTITI IH SVOJIM BOŽANSKIM STRAHOM, SAČUVAJ IH OD LOŠIH SKLONOSTI I NAVIKA, USMJERI IH NA SVIJETLI PUT ŽIVOTA, ISTINE I DOBRA. UKRASITE NJIHOVE ŽIVOTE SVIME DOBRIM I SPASONOSNIM, UREDITE NJIHOVU SUDBINU KAKO SAMI ŽELITE I SPASITE NJIHOVE DUŠE NJIHOVIM VLASTITIM SUDBINAMA! GOSPODINE BOŽE OTACA NAŠIH! DAJ MOJOJ DJECI (IMENA) I KUMČETU (IMENA) PRAVO SRCE DA DRŽE TVOJE ZAPOVIJEDI, TVOJE OBJAVE I TVOJE ODREDBE. I UČINI SVE! AMEN”.
Vlč. Vladimir Trkmić
