Križni put: S Tobom ponovo ustajem i živim!
On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe “oplijeni” uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. (Fil 2,6-8)
Svi imamo svoje Golgote. I nazivamo ih različitim imenima. I uspinjanje na te Golgote traje cijeloga života. Od rođenja do smrti. I kako god planirao, na kraju rijetko kada ispadne onako kako si htio. Između nas i našeg cilja smjesti se život. Smjeste se ljudi. Situacije. Događaji. I ne snađemo se. Bolesti, gubitak posla, problemi u obiteljima, odnosima, ovisnosti, hrpa neispunjenih želja, povreda, izdaja, razočarenja, otuđenosti, pasivnosti i još mnogo toga što zovemo svojim križem.
Jedno je sigurno. Naš križ se mijenja iz dana u dan. Uzima različite oblike. Nekada je malen. Nekada velik. Nekada ga prepoznamo. Nekada ne prepoznajemo. Nekada ga grlimo. Nekada odbacujemo. Ali jedna stvar je sigurna. Križ nam pomaže razumjeti život. Zavoljeti život. Cijeniti život. Više nego bilo što drugo na svijetu. Ali i kroz cijeli život pokušavamo razumjeti taj križ. Shvatiti zašto nam događaju određene stvari. Situacije. Iskustva. Zašto nam se nekada čini da nam je najgore. I zašto mnogo puta ne dobijemo ono što želimo ili zaslužujemo. I priznajemo da se ne snalazimo u svemu tome.
Ponekad se žališ na svoj život. Ali pogledaj natrag koliki si put prošao. Koliko si prepreka svladao. Koliko si bitaka preživio. I nastavio dalje s ovim i onim ranama. Križ je doista jedna enigma. Velika tajna. Misterij koja spaja ova dva svijeta. Zemlju i nebo. I ponekad nas uhvati jeza kad shvatimo koliki je komad križnog puta pred nama. Što se tek treba dogoditi? I pitamo se hoćemo li imati snage sve proći i izdržati? I kolika će žrtva s naše strane biti? Ali onda se sjetimo. Nismo sami. Nikada nismo ni bili sami. Uvijek je s nama bio Bog. I pratio nas na ovom životnom putovanju.
Zato kada god ti u životu dođe teško, pogledaj u Kristov križ. Jer kad pogledaš u Kristov križ, više ćeš se stisnuti uz svoj. I otkrit ćeš u njemu onaj intenzitet potreban da te ojača, ali da te pritom ne uništi. Kad pogledaš u njega shvatit ćeš da je on jedini koji ti daje razlog da se nasmiješ usprkos tisuća problema koje imaš. Tu je i da naučiš držati glavu visoko unatoč stotinama poraza koje si doživio. Ima on smisla, tu je da te ohrabri da ne dopustiš sebi da budeš kukavica kad zaredaju životne krize, već da još jače stisneš svoj križ i pogledaš gdje te on vodi i kakvog čovjeka čini od tebe.
Molitva
Isuse, želim ići za tobom na ovom križnom putu. Učini moje ruke, rukama koje donose dobro i dopusti da drugi u tom svjedočenju pronađu tvoju prisutnost. Neka svaki moj neuspjeh postane nova prilika da pokušam ispočetka i ne daj da se zaustavim tamo gdje me zaustavljaju moji strahovi i sumnje. Znam da tvoj put nije lagan, ali tvoja podrška dovoljna mi je da znam gdje sam se zaputio i da ne odustanem kada dođu prava iskušenja. A doći će. Dolaze svakoga dana. Ima nešto prekrasno u saznanju da idem tvojim putem, znam da mi život ima smisla. Hvala ti, Isuse.
1. Isusa osuđuju na smrt
„Pilat reče: „Doveli ste mi ovog čovjeka pod optužbom da potiče narod na pobunu. Evo ja ga pred vama ispitah i ne nađoh na njemu ni jedne krivnje za koju ga optužujete… Ja ne nađoh na njemu ništa što bi zasluživalo smrt“. Ali oni navaljivahu iza glasa ištući da se razapne. I vika im bivala sve jača. Pilat presudi da im bude što ištu.“ (Lk 23, 14.,22-25).
Osuda je nešto svakodnevno. Često čujemo da drugi govore ove stvari, ali često i sami govorimo: Vidi ga s kime se druži. Vidi je što je obukla. Jesi li znala da mu sin ponavlja razred? Kažu da je otišao od kuće. Drogira se. Vidim kako odlazi u kladionice. Znaš li da se rastala? Čuo sam da ima ljubavnicu. Znaš li da je to njegovo izvanbračno dijete? Dolazi samo za blagdane u crkvu. I još puno toga. Koliko je samo toga što kao „bezazleno“ razgovaramo na kavama, pauzama na poslu, na putovanjima. I čini nam se kao jedna sitnica. A nije. Tu počinje bol. Velika bol. I za nas koji sudimo. I za one koje sudimo.
Koliki su te tijekom života povrijedili. Od djetinjstva, preko mladenaštva, pa sve do zrele dobi. I onda si gurnuo te povrede u podsvijest. Ispod tepiha. Nisi želio o njima razmišljati jer su bile previše bolne. Previše teške za nositi iz dana u dan. I pomislio si da ih više nema. Ali nisu nestale, prijatelju. Pitao si se zašto je s vremenom počeo slabiti tvoj imunološki sustav. Otkuda glavobolje. Problemi sa želucem. Nesanica. Podrhtavanja ruku. Zašto ti se sve teže koncentrirati na poslu? I odakle oni iznenadni napadi anksioznosti? Depresija. Povreda je to. Povreda koja je ostavila traga na tvom tijelu. S ranjene duše prešla i na ranjeno tijelo.
Zapamti jednu stvar. Potreban si Boga. Više nego zraka za disanje. Ali moraš krenuti od svoje duše. Samo opraštanje liječi ranjenu dušu. Ali ne ide do njega lako. Puno su duboke te rane. Puno je tu bilo toga što nije dobro. Moraš osjetiti ljutnju. Bijes. Moraš izbaciti to iz sebe i odlučiti ispočetka živjeti. Nemoj dopustiti da tvoja ogorčenost sa tobom zavlada. Niti mržnja. Želja da izravnaš račune. Shvati da oni samo iluzija boljeg života. Stani malo. Povuci se. I vjeruj da će doći snaga. Njegova snaga. Njegova milost. I otpustit ćeš. I naći će se prostora za novi život. Nove ljude. Bolju budućnost. Ali neće biti lako u početku. Nikada ne bude. No s vremenom ćeš postat jači. Rukama koje su nosile križ, očvrsne cijelo tijelo. I duša.
Molitva
Ponekad imaš osjećaj da ljude ne zanima kako se osjećaš. Pričaš im, ali te ne slušaju. Vidiš da su u nekom svom svijetu. Ali zapamti Boga zanima. I stalo mu je do tebe. Puno mu je stalo. Znamo, Isuse da si tu s nama. I u Euharistiji. I u svakom našem bližnjem. Dotakni zato sve naše rane, dotakni sve ono gnjecavo u nama. Jer predugo smo bili bez lijepe riječi, zagrljaja i iskrenog osmijeha. S puno umjetnoga oko sebe. Dotakni nas i iscijeli nas. Znamo da ne tražiš neku savršenu superverziju nas, već da tražiš samo jedno iskreno srce i malo spremnosti da pođemo za tobom. Pomozi nam u tome! Hvala ti, Isuse!
2. Isus prima na se križ
“Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka svaki dan uzme križ svoj i neka me slijedi!” (Lk 9, 23)
Koliko si dosada križeva primio. Udaraca, povreda, ignoriranja, poniženja. Od roditelja, prijatelja, poznanika, bližih i daljih ljudi. I nosiš ih sa sobom kroz život. Možda čekaš da dođe ona osoba koja te povrijedila i kaže „oprosti“. Ili više njih i da stanu tako jedna za drugom u kolonu i ispričaju ti se za svo zlo koje su ti nanijeli. Možda tko dođe. A možda i ne dođe. Nevjerojatna je moć izvinjenja. Kad osoba stane pokraj tebe i onako iskreno kaže „oprosti“. I znaš da joj je žao. Kako tada sve one ljuske bola s duše samo opadaju. Koliko jedan iskren i otvoren razgovor u nekom narušenom odnosu može vratiti stvari u prvobitno stanje i zacijeliti onu otvorenu ranu. Kad vidiš osobu da joj je stvarno stalo. I da ne glumi. Tada se događa promjena svijeta. I tvoga i njenoga. Tada je tvoj križ makar malo lakši.
Samo nebo zna koliko je u našem sjećanju ostalo rana prošlosti? Kao neko skladište ožiljaka. Od vrha do dna. Jurili smo ljudi koji su od nas bježali. Davali cijelog sebe nekome kome smo bili zadnja rupa na svirali. Vjerovali u nekoga tko sve to nije ozbiljno shvaćao. I sada nas bole ta odbacivanja. Boli osjećaj neželjenosti. Prisilne samoće. Odlaska mnogih dragih osoba. Samo jednu stvar tada reci sebi. Nema smisla gledati u prošlost da bi ponavljao iste bolove. Nema smisla ponovno ranjavati sebe.
Zato oprosti ljudima koji te nisu voljeli. Koji ti nisu odgovarali na pozive. Poruke. I tebi su oprostili mnogi koje si ti povrijedio. Zaboravio si to. Zaboravio je i Bog na tvoje grijehe. Zapamti jednu stvar. Ne čuvaj u sebi loše stvari. Kad čuvaš u sebi zamjeranja, ljutnju, mržnju i bijes, to razara samo tebe. Razara svaku stanicu tvoga bića. Razara tvoje snove, razara tvoju budućnost. Razara sve tvoje odnose sa dragim ljudima. A to je najljepše što imaš. Zapamti da ima i jedna verzija tebe koju još nisi upoznao. Upoznat ćeš je kad svoj život počneš graditi u Bogu. S Bogom. Otvori se Njemu i neka kroz tebe iscjeljuje tebe a potom i druge. Veličina je u čovjeku koji se kaje za svoje pogreške. Koji prigiba koljena. Koji vjeruje u Boga koji svakog dana daje šansu za novi početak. A to trebamo više od svega.
Molitva
Koliko si puta u životu pomislio „nitko ne zna kako mi je“. Ali Bog zna kakve muke prolaziš. Zna Isus tko ti je sve okrenuo leđa, tko te nije ni pogledao i tko je rekao da nema vremena za tebe. Zna Isus tko te volio, ali i tko te nije volio. Ali zapamti jednu stvar: On nije kao ljudi. Uvijek te voli i ima vremena za tebe. Isuse, voljeli bismo te voljeti onako kako ti nas voliš. Voljeti onako kako ti voliš svijet. Ali smo slabi, grešni, površni. Promijeni to u nama. Tisuću puta smo krenuli na tvoj put, tisuće puta odustajali i opet se vraćali na njega. Znamo da nema brzih popravaka na duši. Znamo da je potrebno mnogo dosljednosti i strpljenja. Pomozi nam, Isuse da nikada ne zaboravimo da drugog puta osim tebe nemamo. Hvala ti, Isuse.
3. Isus pada prvi put pod križem
“Gospodin je svalio na nj bezakonje nas sviju. Zlostavljahu ga, a on puštaše i nije otvorio usta svojih. Ko janje na klanje odvedoše ga; ko ovca nijema prema onima što je strižu nije otvorio usta svojih” (Iz 53, 6).
Sjećam se vremena kada sam se bojao pasti. Mogućnosti da nešto pođe mimo plana. Tragedija je to perfekcionizma. Bojao se što će drugi reći kada me vide na tlu. Kako će me gledati, što će komentirati. Živio sam od uljepšane slike u tuđim očima. Nerealne slike. Koji je to apsurd. Uvijek se pitamo što će drugi reći, a ne pitamo se ono najvažnije. A što će Bog reći. A jedino je to važno. Čovjek se naime treba jedino pitati što se događa u njegovom dvorištu, u njegovoj kući, a ne samo zavirivati u tuđe. I opravdavati se, kada vidi da ni kod drugoga ništa nije dobro. Kad pogledam natrag u sve svoje padove sad vidim da su se najveće odluke u životu donijele kada sam bio na tlu. Kada nikoga nije bilo da mi pruži ruku. Da mi kaže dvije tri lijepe riječi. Kada sam bio posve sam. Kada sam mislio da nema izlaza i da sam u nekoj slijepoj ulici. Tada su došle najdublje odluke.
Jeli možda i tvoje tijelo neprestano u nekom izvanrednom stanju? Čekaš i čekaš. Bio si povrijeđen mnogo puta. Od dragih i manje dragih ljudi. I sada opet čekaš kada će se ponoviti ta priča. Kada će doći netko tko će te opet povrijediti. Ignorirati. Zanemariti. Nemoj tako živjeti. Unište nas očekivanja. Unište nas strahovi. Ima i drugi put. Samo otvori svoje srce Bogu. Ne moraš živjeti u opsadnom stanju. Anksioznost, depresija, strahovi, osjećaj manje vrijednosti ne moraju biti tvoje sudbina. Vjeruj Bogu, a ne njima. Vjeruj Božjem planu. Ipak si Božje dijete. I neće te ostaviti.
Kada zbog svih tih tereta koje si sebi nagomilao ostaneš sam, koliko puta zaplačeš u sobi kada te nitko ne vidi? Koliko puta kažeš „dobro sam“, a nisi dobro? Koliko puta povučeš se sa strane, jer se bojiš da će se nešto loše dogoditi ako ostaneš među drugima. Nemoj misliti da nitko ne vidi te tvoje patnje. Bog ih vidi. Vidi cijelu onu lepezu povreda. I razumije zašto donosiš takve odluke. Zato nemoj tražit rješenje izvan sebe. Izvan Boga. Potraži rješenje u sebi. U molitvi. Na koljenima. Usudi se živjeti s Bogom. Usudi se živjeti uz Boga. Ne samo kroz ovu korizmu. Već svaki dan.
Molitva
Svjestan si da imaš mnogo problema. I da će ih, kako vrijeme bude prolazilo, biti sve više i više. I puno puta, kad ostaneš sam, pitaš se što s njima. Jednog ćeš dana vidjeti da rješenje tvojih problema nije u mozganju, niti u guranju pod tepih, već u predanju Njegovim rukama. Jedno je sigurno. Previše smo puta izgovarali „Daj nam Isuse ovo, trebamo Isuse ono“. Pomozi nam odsada Isuse da više govorimo „Hvala ti Isuse i za ovo i za ono.” Postali smo previše kritični, samodostatni, čangrizavi, umjetni, hladni, bezdušni. Zapali Isuse opet naša srca. Nek zatitra opet onaj osjećaj za druge. Pomozi nam da opet vidimo ljepotu u svijetu oko sebe, onu ljepotu koju smo nekoć s Tobom i u Tebi gledali. Hvala ti na tome, Isuse.
4. Isus susreće svoju svetu Majku
Tebi će samoj mač probosti dušu. (Lk 2, 35)
Koliko puta kada izađemo u šetnju ili negdje dalje otputujemo, susretnemo neku osobu koju dugo nismo vidjelo. Prijatelja iz djetinjstva ili škole, kolegu sa faxa ili sa prvog posla. A onda krene cijela lepeza pitanja: Gdje si, što si, što radiš, jesi li se udao, oženio, imaš li djecu. I mnoga druga pitanja. A onda kad izleti ono pitanje „kako si“ i za tren i dođe odgovor dobro sam. Isto pitanje i isti odgovor i s jedne i s druge strane. Zašto je to tako? Zašto se bojimo reći da nismo dobro. Da se nečega plašimo. Da nam netko nedostaje. Zašto smo tako malo iskreni? Zašto pričamo samo da pričamo, bez nekog dubljeg susreta? Čisto da i to odradimo. Prazni su nam naši susreti. A onda nekada naiđe neka draga osoba i otvorimo joj do dna svoju dušu. I samo ona vidi koliko je u nama bola, tuge, patnje. I saslušavši nas pomogne nam preživjeti naše teške dane. Dane koji su često sličniji noćima, nego danima.
Neke je stvari teško razumjeti. Svi želimo sve dobro, a na kraju mnogo toga iziđe loše. Zašto patnja? Zašto nevini pate? Zašto bolesti? Rak? Zašto se događaju tragedije? Potresi, poplave. Nismo krivi za mnoge stvari. Ali za mnoge jesmo. Kao da s godinama ovaj svijet postaje manje lijep. Htjeli smo napraviti nešto lijepo i nevjerojatno, ali je negdje sve naopako krenulo. Zaboravili smo zašto smo ovdje. U žurbi smo zaboravili na našu dušu. I onoga tko nam je stvorio. I samo smo u nekoj jurnjavi. Bolji stan. Bolji posao. Više novaca. Često mislimo da nam je važno samo napuniti usta i džepove. Osigurati za djecu i unuke. A važno je kuda će nam duša. Prevažno. A to često zaboravljamo.
Neki će vam ljudi tijekom života povjeriti da im je teško. Nemojte te ljude ignorirati. Ponudite im svoje uho za slušanje. Rame za plakanje. Čak i u situacijama kada vam se čini da pretjeruju. I nikako im nemojte govoriti da rade od sebe žrtvu. Ne znate kako je u duši drugoga. Niste vidjeli njihove nevidljive rane. Sjene za koje ni oni ne znaju. Samo stanite pokraj njih i zagrlite ih. Učinite da makar malo njihove brige nestanu. Možete to. Netko će jednom tako i vaše rane vidati. Netko će jednom tako i vas u život vraćati.
Molitva
Svi mi ponekad imamo teške dane. A teški dani izgledaju dugi. I nekada te izguraju do krajnjih granica. Da pucaš po šavovima. I čine se da nikada neće proći. Ali prođu. U molitvi i vjeri sve dobro završi. Jer ako svijet nije na tvojoj strani, Bog je na tvojoj strani. I ti na njegovoj. I koliko puta si mislio da je došao kraj, ostajao bez riječi, a onda se dogodilo čudo. Bog je uzeo stvari u svoje ruke. Predaj mu svoje teške dane. Današnje brige. Strahove. Sumnje. Nesigurnosti. Sve što te opterećuje. I traži njegovo vodstvo. Vidjet ćeš kako će se sve stvari posložiti. Jer njegov plan je najbolji. Uvijek. Dođi Isuse i samo budi sa nama. Ostavili smo te mnogo puta i pošli tražiti svoju sreću bez tebe. Ti nas nisi ostavio nikada. Kako je lijepo znati da ti nikada nikoga ne ostavljaš. Hvala ti, Isuse.
5. Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ
I prisile nekog prolaznika koji je dolazio s polja, Šimuna Cirenca, oca Aleksandrova i Rufova, da mu ponese križ.« (Mk 15, 21)
Jaki su ljudi da daju neki savjet. I kad pitaš i kad ne pitaš za njega. Jaki su ljudi da ti kažu što si trebao učiniti. Što nisi smio učiniti. Što se mora, a što se ne smije. Ali ponekad osjećaš da se tu ne radi o nekom dobronamjernom savjetu, radi se o tome da se stave iznad tebe. I da sude. Jaki su ljudi kad pogriješiš da te odmah upute u tvoju pogrešku i za trenutak je obznane svima. Najčešće to bude s riječima: Reći ću ti što je ovaj učinio, ali nemoj to nikome drugom reći. I tako svima. I tako danima po kavama pričaju o tome. Ali kada ti treba pomoći, tu ih nema. Smanjio se broj Šimuna Cirenaca danas. A povećao broj glumaca. Pomoći će ti kada su tu kamere. Ili kada se pravi neka slika za društvene mreže. Ili kada će nešto od nošenja tvoga križa dobiti. Ali ako toga nema, nećeš ih baš puno vidjeti.
Svaku večer napravi jednu stvar. Ispitaj svoju savjest. Razmisli malo koga si toga dana povrijedio? Kome si pomogao? Što si propustio napraviti? Što si mogao napraviti da netko Bogu zahvali za tvoju blizinu. Da netko bude ponosan na to što te ima. Zaboravimo tako jedan dan ispitati savjest, drugi dan budemo umorni za to, a treći dan nam se više ne da. Mobitel je postao naš molitvenik. Od kojega ne odvajamo pogled. I što se dogodi kada prestanemo preispitivati sebe i svoje pogreške? Dogodi se isto ono što se dogodi kad dugo ne iznosiš smeće iz kuće. Sakupi se. Puno toga se sakupi u našoj duši. I nismo više ista osoba. Spustimo standarde. Izgubimo ideale. Postajemo ravnodušni. Mlaki. A to je ono najgore. Toleriramo ono što prije nismo tolerirali. Ne očekujemo od sebe ono što smo prije očekivali. I neke druge stvari postaju drugačije. Zaboravimo cijeniti dobre ljude pokraj sebe. Zahvaliti za njihovu ljubav. Počnemo sve podrazumijevati. A to je početak kraja.
Zato zatvori navečer oči i reci Bogu: Još sam na tvom putu. Ali nažalost sve nekako hladnije. Slabije. Priznaj pogreške. Priznaj propuste. Priznaj koliko puta na ljubav nisi uzvratio ljubav, već si gledao samo na svoje interese. Sve priznaj. Smjesti se u Njegovu blizinu. I sve se mijenja. Opet dobivaš oči djeteta. Sposobnost da gledaš svijet onako kako si ga prije gledao. I opet vjeruješ u čuda.
Molitva
Često je naš život neka strka. Jurnjava. Dokazivanje. A zapravo u životu nije bitno puno stvari. Samo je bitno pored sebe imati nekoga tko te neće osuđivati. Nikada. A to je jedino Bog. Nekoga tko ti neće govoriti: Vidi što si učinio. Gospodine, znam da me prihvaćaš ovakvog kakav jesam, voliš ovakvog kakav jesam. Nevjerojatan je taj tvoj podvig. Od te tvoje ljubavi imam snage da na razvalinama svoga života svaki dan krenem ispočetka, bez obzira što se jučer dogodilo. I koliko sam samo padova zbrojio. Ali i ustajanja nakon njih. Lijep je svijet kad pored tebe hodam, Gospodine. Sad znam da je zlatno pravilo za sreću ići ukorak sa svojim Bogom. Znam da me ti nikada nećeš ostaviti. Hvala ti, Isuse.
6. Veronika pruža Isusu rubac
“Kako su se mnogi užasnuli vidjevši ga tako mu je bilo lice neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka” (Iz 52,14).
Čudno je to u životu. Nekada kada su ti ljudi najpotrebniji, oni nestanu iz tvoga života. Povuku se. Tražiš, zoveš, trebaš nekoga, ali nema nikoga na vidiku. Nekada kada ti bude najteže i pomisliš da je svemu došao kraj, pogledaš u nebo i kao da čuješ Očev glas: Ovo je sine jedan novi početak. Nekada kad trebaš ljude iznenadiš se kad ne vidiš one koje si očekivao i koji su rekli da će tu biti a vidiš samo jednu osobu pred sobom. Onu za koju možda nikada ne bi rekao da će doći. Dođe tvoja Veronika. I obriše ti čelo. Skuha čaj. Odveze te na posao. Pričuva dijete. Pozove te na kavu. Konkretnim stvarima pokaže ti da joj značiš. Da vjeruje u tebe. I zbog nje počneš opet više vjerovati u sebe. U ljude oko sebe. U Boga. Nemoj nikada zaboraviti svoju Veroniku. Učinila je ono što su mogle učiniti i stotine drugih, koji se nazivaju tvojim prijateljima i poznanicima, ali nisu. Čuvaj je. Kao kap vode na dlanu.
Ne znam zašto je to tako, ali kao da nas s godinama sve manje bole tuđe rane. Sve mirniji možemo proći pokraj tuđe boli. Sve hladnije gledati kako drugi pati. I kao da smo postali nekako ravnodušni za svu nevolju svijeta. Satima skrolamo svojim mobilnim telefonima i za tren pređemo preko tako tužnih životnih priča. Kao da nije ništa. Kao da su u nama ostale samo trunke empatije. Mrvice. Pogasio se onaj plamen gorljivosti koji smo nekoć imali. I za vjeru. I za bližnjega. Postali smo mlaki. Ali najgore od svega je to što u tome više ne vidimo problem. Kažemo „svi su takvi“, pa opravdavamo sebe i svoje ponašanje. A nije dobro.
Bojim se pomisliti u kakvu nas budućnost sve ovo vodi? A pogotovo kada ostarimo, kada ostanemo sami i shvatimo da nikoga nije briga za našu bol. Za našu samoću. I brige. Kad je najmračnije na nebu, najjače vidiš zvijezde. Kada je najteže, Boga trebaš najviše. Nemoj puno razmišljati već otvori one oči duše i vidjet ćeš da je On tu. U tvojoj nevolji. Stisnut uz tebe. Kao Veronika. Nije nestao kao i drugi. I zapamti jednu stvar. Ljudi sada mogu raditi što hoće, biti kakvi hoće, ali Bog je onaj piše krajnju budućnost svijeta. Što god sada bilo, Njegova će ipak biti zadnja riječ.
Molitva
Puno gledamo u ekrane. Mobitela, tableta, televizije. Ali zapravo bi češće trebali pogledati na Isusov križ. To je jedini pravi ekran života. Gledajući u njegove rane shvatit ćeš da ti život nije tako crn, kao što često prevrćeš po svojim turobnim mislima. I shvatit ćeš da tvoje poteškoće nisu veće od poteškoća drugih. Svi na duši imaju svoje skrivene rane za koje nikada nećemo znati. Isuse, pomozi nam shvatiti da koliko god teške trenutke prolazili sada, uvijek možemo zadržati jedan mali osmijeh na licu i duboku radost u srcu, jer znamo da će svakoj patnji jednog dana doći kraj. Tvoj prazan križ je potvrda toga. Tvoj prazan grob je potvrda toga. Ti si to obećao Isuse, vjerujem tvom obećanju. Hvala ti, Isuse.
7. Isus pada drugi put pod križem
Prezren bijaše, od ljudi odbačen, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bijaše, obescijenjen. On slabosti naše ponije, naše boli uze na se, a mi ga držasmo udarenim, od Boga pogođenim, poniženim. (Iz 52)
Opet padaš. Drugi put. Ali ovaj put postaješ svjestan da će se to kroz život događati mnogo češće nego što misliš. Treba se naučiti nositi sa teškim stvarima. Bolešću, otkazom na poslu, ovisnošću, odlaskom dragog prijatelja, nevjerom bračnog druga, samoćom, depresijom, anksioznošću, izrugivanjem, ismijavanjem, izdajom i još puno toga. Nositi se s time bez da se pritom predaš. Ili još gore da digneš ruku na sebe. Samo reći sebi: Pao sam, ali neću ostati dolje na tlu. Jer postoji život i nakon pada.
Ako ikada poželiš odustati, sjeti se Isusa. A poželjet ćeš. Ne jedanput. Već stotinu puta. Kada se posvađaš s bračnim partnerom. Kada ti stari roditelji počnu pomalo ići na živce. Kada vidiš da te djeca ne slušaju a tvoji pokušaji odgoja ne daju nikakve rezultate. Kada propadnu poslovi u koje si polagao sve nade. Kada kolege na poslu radi probitka počnu raditi o tvojoj glavi. I vidiš mnogo nepravde u svijetu oko sebe. Poželjet ćeš nestati. Otići daleko gdje te nitko ne zna. Gdje nikoga nema. Ali sjeti se Isusa i njegovog križa. Ne odbacuje ga i ne odlazi u nepoznatom pravcu. Ne gleda on u taj križ kao drvo mučenja. Kao drvo propasti. On ga grli jer zna da je to drvo spasenja. Za tebe i za sve ljude.
Zato ne odustaj! Nikada ne odustaj. Svaki ožiljak jednog dana će postati jedna priča. Priča o ljubavi, životu, prijateljstvu, traženju svoga mjesta pod suncem. Jer ovaj svijet je mjesto gdje postoje i mnoge lijepe stvari. Divni ljudi. I gdje se događaju se mnogi dirljivi trenuci. Ljubav nas tjera da vjerujemo u mogućnost nemogućeg. I da damo sebi još jednu šansu. A onda još jednu. I tako svaki novi dan. I vidjet ćeš da nisi sam. Osjetit ćeš da Isus kao Šimun Cirenac nosi dio tvoga križa. I tiho ti na uho šapće: Ne odustaj, nisam ni ja. Isus nosi sve rane svijeta. Predaj mu i ti svoje. I vidjet ćeš da će te iscijeliti. Naučiti te da su padovi neizostavni dio života. I da ako ustaneš, primit ćeš nagradu za sve ono što dobro učinio i prošao.
Molitva
Svaki put kad pogledam kako grliš svoj križ Isuse sjetim se jedne stvari. Ne živim svoj život u punini. Životarim. Lutam. Griješim. Ništa nema tako lijep zvuk pred Bogom kao kad dođeš i priznaš sve svoje grijehe. Kada otvoriš Bogu svu svoju prošlost i kažeš: „Ne želim se više držati za ovo. Želim biti slobodan. U jedno sam siguran. Moram nešto učiniti da tvoja žrtva za mene ne bude uzaludna. Donijeti nekom radost. Obrisati suzu. Darivati siromašnoga. Posjetiti bolesnoga. Nije to puno. Ali nije ni malo. Ali to treba svakoga dana činiti. Ne samo kada je korizma. Ili došašće. Činiti onda kada ti se da. I onda kada ti se ne da. Isuse, daj nam snage da nastavimo ići tvojim putem. Na koncu jedino on ima smisla. Hvala ti, Isuse.
8. Isus tješi jeruzalemske žene
Za njim je išlo silno mnoštvo svijeta, napose žena, koje su plakale i naricale za njim. 28 Isus se okrenu prema njima pa im reče “Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego nad sobom plačite i nad djecom svojom”(Lk 23, 27 – 32)
Nije utjeha kada ti netko za bol samo kaže „proći će“. Utjeha je kad dođe, stane pokraj tebe, zagrli te i vidiš da stvarno prođe. Jer nemjerljiva je snaga ljudskog dodira. Pogleda. Lijepe riječi. Nečije blizine. Nevjerojatno je to koliko te ljudi mogu povrijediti, ali u isto vrijeme zacijeliti. Utjeha je kada ti netko kaže „tu sam“. I znaš da ne mora pritom ništa činiti. Samo biti tu. Jer znaš da blizina zacjeljuje. Isuse, ti si tješio jeruzalemske žene. I nama ostavio primjer kako da i mi tješimo jedni druge. A svijet današnjice ničega nije toliko potreban kao utjehe. Kad se prijetnja ratom nadvila nad nama. Različiti kataklizmički događaji. I kada vidimo da se ovaj svijet doslovno raspada. Na sve strane. Potreban je ovaj svijet one prave utjehe koja dolazi s neba. Tvoje Isuse utjehe.
Kad su teški dani samo je jedna stvar bitna. Imati nekoga tko će te podignuti. Utješiti. Vratiti ti osmijeh na lice. Neki se problemi o kojima godinama razmišljaš neće riješiti nikada. I zato ih ostavi. Okreni od njih. Prestani o njima misliti. Stvari koje nisu tvoje, ostavi onima kojima pripadaju. Bitke koje nisu tvoje, nemoj biti. A onima koji ti izmame osmijeh na licu dok ti je teško, podigni jedan spomenik, čovječe. Vrijede više nego bilo što na svijetu.
Zato ponekad treba da uhvatimo sebe kako se sami postavljamo u ulogu žrtve. Da uhvatimo sebe u ogovaranju, zavisti i lažnom opravdavanju. Ponekad treba da uhvatimo sebe kako kukamo, žalimo se na život, a sve imamo. Potrebno je da uhvatimo sebe u pesimizmu, očaju i destrukciji. U grijehu. Zašto? Pa samo na taj način možemo shvatiti da doista trebamo obraćenje, onu istinsku unutarnju promjenu. Shvatimo da trebamo prihvatiti odgovornost za svoj život, pokrenuti se i doista nešto promijeniti. Samo na taj način znamo da se nalazimo na putu prema jednom većem cilju. Jednoj boljoj zemlji. Trajnijoj. I da shvatimo da imamo ruke da nešto možemo napraviti, nešto doista promijeniti. A to smo prije svega mi sami.
Molitva
Kad vidim Isuse kako gledaš taj križ, sjetim se da moram imati više poštovanja prema svakom čovjeku, bez obzira kakav on bio. Jer ti si i za njega nosio taj križ. I za njega umro. Tvoj pogled podsjeća me da se tajna životne sreće ne sastoji u tome da skupimo što više stvari, već u tome da damo što više ljubavi. Nježnosti, dobrote, suosjećanja, posebno onima koji su je najpotrebniji. Kada god u životu dođeš do trenutka da se pitaš ima li tvoj život smisla, i kako nastaviti dalje, te vrijedi li sve ovo skupa što radiš, samo pogledam kako ti gledaš svoj križ i svi odgovori dolaze sami od sebe. Shvaćam što si za mene učinio i što je sada na meni da isto činim drugima. Nije lako. Ali s tobom je sve moguće. Hvala ti, Isuse.
9. Isus pada treći put pod križem
Za naše je grijehe on proboden, za opačine naše satrt. Na njega pade kazna radi našeg mira, njegovom se modricom izliječismo. (Iz 52)
Opet pad. Kad god ti je teško, zapamti jednu stvar. Ne padaš sam. Nikada nisi sam. I drugi prolaze iste puteve kao i ti. I drugi padaju kao i ti. Imaju iste modrice koje i ti imaš. Iste ožiljke. Samo neki to bolje skrivaju. Plakali su prije nego što su izišli u javnost. Ali su obrisali suze i nabacili jedan osmijeh na lice. Jer znaju da se s jadanjem neće ništa postići. Niti sa samosažaljenjem. Moraš mijenjati taktiku. Moraš se pokrenuti. Podići. Nešto učiniti. Sve je to škola života koja nas samo s iskustvom uči da ostanemo uz Boga svaki dan. Ima jedna loša stvar jer se mi ljudi kada prođu loša vremena, lako opustimo. Zaboravimo na Boga. Pouzdamo samo u svoje snage. Nastavimo kao da ništa nije bilo. A onda se stvari ponove. Padovi ponove. Doista ništa ne možemo bez Njega.
Na križnom putu uvijek se sjetim početka. A to je Božić. Svijet voli vjerovati da su smisao Božića darovi. Zamotani u celofan. Mnogo darova ispod borova. A nije. Kako rastemo i sazrijevamo shvaćamo da postoje mnogi darovi koji se ne mogu zamotati a bitniji su od onih prvih. Život, zdravlje, unutarnji mir i druge stvar. A onda s godinama dođemo do najvećeg dara a to je sam Isus. Isus je onaj najveći dar. Kad bolje razmislim smisao Velikog petka je isto dar. Ali ovaj put doista najveći. Ovaj put to je onaj dar od kojeg nema većeg dara. Prolijevanje vlastite krvi. Darovanje svoga tijela za život svijeta.
Svijet voli sretne krajeve. Ali kad razmišljamo o počecima, Božić zapravo i nije onaj pravi početak. Pravi početak je Veliki petak. Božić je samo uvertira. Sve stvari počinju Velikim petkom. Cijeli naš život je Veliki petak. A u životu sve veliko nastaje iz patnje. Zapravo, jedino se iz boli čovjek mijenja i shvaća što je zapravo život. Kada čovjeku sve ide po njegovim željama ne trudi se dovoljno. Ne raste. Ne sazrijeva. Ali kad okusi bol, počinje njegovo životno putovanje. Traženje. Propitivanje. Putovanje koje traje do zadnjeg izdaha. Do susreta sa njegovim Stvoriteljem, Spasiteljem i Otkupiteljem.
Molitva
Puno puta sam rekao da je moj križ težak. Bolest. Ovisnost. Depresija. Samoća. Otuđenost. Narušeni odnosi. Ljudi koji samo uzimaju, a ništa ne uzvraćaju. Ali Isuse ti me učiš jednu stvar. Koliko god moji križevi bili teški, oni su zapravo i moja radost ali na jednoj sasvim novoj razini života. S njima počinje jedan dublji život. Smisleniji. Sadržajniji. Život čije samo obrise mogu sada vidjeti. Samo život s Bogom sadrži dokazanu formulu istinske životne sreće, a ta je da živiš puninu svoga života svakoga dana. Ljubeći. Zahvaljujući. Praštajući. Stvarajući. To je put na kojem se nikada nećeš razočarati. Isuse, ti si jedini koji nikada nikoga ne razočaravaš. Hvala ti, Isuse.
10. Isusa svlače
Vojnici pak, pošto razapeše Isusa, uzeše njegove haljine i razdijeliše ih na četiri dijela – svakom vojniku po dio. A uzeše i donju haljinu, koja bijaše nešivena, otkana u komadu odozgor dodolje. 24 Rekoše zato među sobom: »Ne derimo je, nego bacimo za nju kocku pa komu dopadne« – da se ispuni Pismo koje veli: Razdijeliše među se haljine moje, za odjeću moju baciše kocku.” (Iv 19, 23 – 24).
Ponekad imamo osjećaj da živimo dva života. Prvi je onaj koji pokazujemo svijetu i kojega svi vide. A drugi je onaj koji stvarno živimo duboko u svojoj nutrini i kojeg se ponekad sramimo. Onaj život izvana izgleda presjajan. Oslikan najboljim slikama na društvenim mrežama. S puno pohvala, trofeja, sjajnih stvari. A onaj drugi iznutra izgleda pomalo prazan. S puno stvari koje ne želimo nikome reći. I upravo nas ta dvostrukost boli. Trebalo bi tu nešto napraviti. Skinuti onu presjajnu vanjštinu, ali u isto vrijeme odlučiti popravljati onu zapuštenu nutrinu. I onda da nakon nekog vremena dođemo do samo jednog života. Onoga kojega živimo i kojega u isto vrijeme pokazujemo vani. Posve iskreni. I prema sebi. I prema drugima. I prema Bogu.
Puno si vidio boli. Ali jednom ćeš tako doći i zahvaliti ljudima koji su te povrijedili. Otvorili su ti oči za stvari koje prije nisi vidio. Zahvalit ćeš ljudima koji su gušili tvoje snove, podcjenjivali te, činili manje vrijednim, jer si se od tog trenutka zagledao u sebe, u svoju dušu i shvatio vrijednost djeteta Božjega u sebi. Zahvalit ćeš onima koji su se prema tvojim osjećajima odnosili kao da nisu važni, jer si tu naučio cijeniti važnost svih onih malih ljudi u svom životu i njihovih osjećaja koje si i sam prije ignorirao.
Zahvalit ćeš tako jednom i ljudima koji su te tjerali da se boriš za njihovu ljubav, da se dokazuješ, jer su te naučili koliko je prljavo ljubav povezivati sa interesima. Zahvalit ćeš ljudima koji su te ignorirali kada si ih trebao, jer su te naučili da staneš na vlastite noge. Zahvalit ćeš jednog dana svome križu, jer si tek tu naučio što znači biti čovjek. Zagrlit ćeš ga i dignuti uvis jer te ništa kao on nije približio središtu tvog života – Isusu. Tvoja bol imala je jedan razlog, da se vratiš sebi i da se vratiš Bogu.
Molitva
Isuse, gledam kako križ dodiruje tvoje otvorene rane. Tvoja bol je ogromna. I s time me učiš jednu stvar. Najbolje stvari dolaze nakon najtežih etapa i najstrmijih uspona. A žalimo se na njih svakodnevno. Uvijek na nešto kukamo. Uvijek nam nešto nije po volji. No jedno je sigurno. Očima koje su plakale najbolje se vidi svijet. Rukama koje su žuljave najjači se čini pokret. S križem naučiš gledati strahu u oči i ipak ići naprijed. S križem shvatiš da i onda kada stvari krenu nizbrdo, to nije razlog da se odustane, već da pojačaš svoju snagu, izoštriš svoje namjere i ojačaš svoje pouzdanje u Boga. Te mirno kreneš naprijed. Jednog dana ćeš gledati sve što si sve prošao i pitat ćeš se kako si sve to uspio. A samo će ti jedna stvar dati odgovor na to pitanje. Prošao si jer je Bog bio u tvom životu. Jer je on bio tvoja snaga. Hvala ti, Isuse.
11. Isusa pribijaju na križ
“Kada dođoše namjesto zvano Lubanja, tu razapeše njega i zločince, jednoga s desne, a drugoga s lijeve strane. A Isus je molio: ‘Oče, oprosti im jer ne znaju što čine’” (Lk 23, 32 – 33)
Koliko sam puta tijekom života ponovio „Bože moj, zašto si me ostavio“. Pitao se što sam zgriješio da mi se događaju stvari koje nikada nisam mogao zamisliti. Gubitak dragih osoba. Bolest. Tragedije. A onda kada sam pogledao tebe Isuse na križu shvatio sam da je to u redu. U najdubljem ponoru našeg života događaju se najveće stvari. Počinju najveće promjene. Sada shvaćam da Evanđelje nije samo za ljude koji će ga samo slušati. Niti samo citirati. Ili se služiti s njime po potrebi. Evanđelje je za ljude koji će nešto i učiniti. Bog nije neki privjesak koji nosimo oko vrata, ili neka stara slika u našoj glavi. Bog je stvarnost stvarnija od svake naše stvarnost. I tu je kada je sve lijepo, ali i onda kada je teško.
Ima jedna stvar u vezi povreda. Svaki put kad vas netko isprovocira, povrijedi, izignorira, tjera vas da istražite jedan dio sebe koji ste možda davno zaboravili. Ali ne slučajno, već namjerno. Pokazuje vam onaj unutarnji dio vas koji je već jako povrijeđen, a tu ranu ste duboko gurnuli u prošlost. To nema veze sa onima koji su vas netom isprovocirali, ali niti sa vama. To ima veze sa vašom teškom prošlošću i ljudima koji prema vama nisu bili ljudi. I ono što tada odgovorite ili učinite, zapravo je samo vaša reakcija iz onog neizliječenog djela sebe.
Svaki put kad vas netko povrijedi u vama zazovi neki alarm, alarm koji kazuje da je tu negdje ostao prostor u kojem nekome niste oprostili. Ili da netko nije oprostio vama. Život tada uzdrma sve vaše temelje i protrese sve vaše stare izvore sigurnosti. Ali nije to za ništa. Neka vas taj alarm duše podsjeti da stavite sve te prostore u Isusove ruke i da od njega potražite pomoć. Da pronađete pravi život jer život koji trenutno živite očito nije onaj pravi. Da shvatite da se iza te boli i suza krije jedan prekrasan svijet. Svijet duše koju ste od Boga dobili. Iza vrata oproštenja sve počinje. Ali ta vrata treba proći i nije niti malo lako. Ali kad je Isus tu, tu je i prilika za taj novi početak. Nemojte je propustiti!
Molitva
Isuse, vidio si moj mrak. Najgori mrak. Hodao sam njime uzduž i poprijeko. Lutao kao neko izgubljeno dijete. I nikoga nije bilo da me izvede iz njega. Isuse, vidio si moje grijehe. Trulež nakupljenu u dnu duše. Sve si vidio. Ali nisi osuđivao. Često uhvatim sebe kako razmišljam o tim svojim ponorima. Padovima. Onome što su mi drugi ljudi napravili. Ali i onome što sam ja napravio drugima. I ne znam što da učinim. Ali rekao si mi da je molitva rješenje. Pokajanje. Pokora. Razveži Isuse sve one brojne čvorove mojih malih ovisnosti. Evo ti sada predajem u molitvi. Tvoji su. Dugo sam mislio da ti šutiš. Sada vidim, ti si cijelo vrijeme tiho išao pored mene. Padao, kada sam i ja padao. Ustajao, kada sam i ja ustajao. I vodio me dalje. Vodi me i dalje jer bez tebe doista ne znam i nemam kamo ići. Hvala ti, Isuse.
12. Isus umire na križu
A o šestoj uri tama nasta po svoj zemlji – sve do ure devete. O devetoj uri povika Isus iza glasa: »Eloi, Eloi lama sabahtani?« To znači: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« Neki od nazočnih čuvši to govorahu: »Gle, Iliju zove.« 36 A jedan otrča, natopi spužvu octom, natakne na trsku i pruži mu piti govoreći: »Pustite da vidimo hoće li doći Ilija da ga skine.« A Isus zavapi jakim glasom i izdahnu. (Mk 15, 34).
Kad pogledaš na svoj život ponekad ti samo stvar jedna dođe na pamet. Ne izgleda onako kako si mislio da će izgledati. Daleko je onoga kako si ga ti zamislio. Čini ti se da se oni tvoji prvotni planovi nisu ispunili. I da tvoja vizija nije ostvarena. I da tu nisu oni ljudi za koje si želio da budu. Moglo je biti ovo. Moglo je biti ono. A nije. Imaš li sada hrabrosti samo za jednu stvar? Imaš li hrabrosti ovu sadašnju verziju svoga života predati Bogu. Imaš li hrabrosti dopustiti da tvoj plan umre? A znaš li zašto? Da bi Božji plan mogao živjeti. Druge nema. Nema kombinacija. Nema kalkulacija. Doista vrijedi samo ona istina: Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.
Nekada je u životu kada nam je najteže i kada se raspadamo, najmanje što nam treba neka osoba koja će nam kazati „misli pozitivno“. Kada boli, nije taj tvoj teški trenutak za ništa. On je da gradi tvoj karakter ispočetka. Da pokaže tvoju vjernost Bogu koja se ne može vidjeti u onim situacijama kada ti sve dobro ide. Jesi li znao da se u dubini tvojih najvećih strahova nalazi Bog kojeg si davno ostavio. Zaboravio. Zapamti jednu stvar. Nemoj da te definira taj sadašnji loši trenutak. Nemoj da te odredi nečije odbacivanje. Isključivanje. Zanemarivanje. Ponižavanje. Proći će. Sve prolazi.
Jedno je istina posve sigurna o križu. Nismo znali kolika se snaga krije u boli. U tom drvu koje je promijenilo povijest svijeta. Jadikovali smo nad svojim sitnima porazima. Nazivali se gubitnicima. Plakali kada nas nitko nije gledao. Ali kada si ti Isuse uzeo križ u svoje ruke, znali smo da se sprema nešto novo. Nešto veliko. Znali smo da taj znak poraza uskoro postaje znak pobjede. I da se s njime svaki naš životni minus pretvara se u jedan veliki plus. Znamo jer nas je svaki tvoj pad učio samo jednu stvar. A ta je da nakon pada ustajemo mnogo jači nego što smo bili prije. Sad znamo da ima kraja i tom ciklusu bola i patnje. I zove se uskrsnuće.
Molitva
Isuse, puno puta sam skrivao svoju sramotu, svoje poraze, svoje neuspjehe. I od sebe i od drugih. Ali što sam ih više skrivao oni su više bubrili u meni. Plašili me. Progonili. Kao neka moja sjena. Sada znam da treba činiti drugačije. Trebam ti ih donijeti. Tebi pokazati. Tebi priznati. U sakramentu ispovijedi. I neće me više plašiti. Jer sam ih pobijedio. Svojom smrću na križu uzeo si ne samo moje zlo. Nego zlo svih ljudi. Zlo cijele povijesti. I uništio ga. Križ je postao znak najveće pobjede čovječanstva. To je tvoja pobjeda Isuse. Hvala ti za nju.
13. Isusa skidaju s križa
Kod Isusova križa stajale su njegova majka, zatim sestra njegove majke Marija Kleofina i Marija Magdalena. Zamoliše Židovi Pilata da se raspetima prebiju golijeni i da se skinu. Kada dođoše Isusu i vidješe da je već mrtav, njemu ne prebiše golijeni, nego jedan od vojnika kopljem probode bok pa odmah poteče krv i voda” (Iv 19, 25, 31 – 34).
Jednu stvar nikada ne znaš. A ta je kada nekoga vidiš posljednji put. Kada je nečiji posljednji dan? I što ako si se taj dan bezobrazno otresao na tu osobu. Izbacio sve ono loše što su u tebe napunili drugi ljudi. Promisli malo o tom kad si u društvu bilo koje osobe. A pogotovo svojih bližnjih. Nikada ne znaš koliko ćeš još trenutaka imati s njima. I kako će vaša zajednička priča završiti. Nemoj da završi nekom teškom riječi, hladnoćom, bezobzirnošću. Jer sebi nikada nećeš oprostiš taj trenutak.
Izdaja, gruba riječ, zanemarivanje, okretanje glave, ignoriranje, ponižavanje, omalovažavanje, podcjenjivanje, ruganje, pretvaranje, laž. Toj crnoj listi nema kraja. Kao da ćemo živjeti uvijeke. Prošli smo sve te udarce. I s jedne i s druge strane. Bilo kao oni koji smo drugome zadavali bol ili kao oni koji su bili povrijeđeni od strane drugoga. A nekada i na jednoj i na drugoj strani. Koliko je samo nakon toga bilo neprospavanih noći, suza u jastuku, bolova u grudima, otežanog disanja, straha, sumnje, tjeskobe, pitanja zašto sve to i kako da to prestane. Puno pitanja, a malo odgovora.
A samo je jedno potrebno. Promisliti malo o kraju života. Ne znaš kada će doći. I vratiti se sebi. Vratiti se Bogu. Kao što se dijete vraća svom ocu ili majci nakon pada. Vratiti se onome što nam je Bog ostavio u našoj nutrini. A to mogućnost da voliš, osjećaš, opraštaš, živiš i pokušavaš ispočetka. A onda kada budeš ranjen, da dadeš Njemu da ti obriše svu prašinu tvojih pogrešaka ali prašinu povreda od strane drugih. A onda kreneš u novi dan. S novim saznanjem. A to je da je sve to dio puta. I padanje i ustajanje. I da je rana koju si dobio jedna velika lekcija o svijetu oko tebe. Ali još veća lekcija o svijetu u tebi na kojega si možda s vremenom zaboravio. I da te podsjeti da nikada ne ideš sam, već da On uvijek ide s tobom. Bog te uvijek prati i kada su lijepi i kad su teški dani.
Molitva
Bože, puno sam ti puta rekao da mi je teško. Požalio se na bračnog druga, djecu, prijatelje, kolege. Ali mislio sam da ti to ne čuješ. Ne vidiš. Da si negdje daleko. Ali prevario sam se. Ti si bio poput onoga oca koju uči svoje dijete hoditi. Oca koji se odmakne od svog djeteta jedan ili dva koraka i gleda dijete kako radi prve korake. Gleda ga i raširenih ruku čeka da ga na kraju primi u svoj zagrljaj. Ponekad čak gleda i njegov pad, jer zna da na padu dijete uči ustati i hodati. Bože, znam da ti navijaš za mene. Znam da si uz moje padove. I da želiš da na njima učim da ustajem i rastem. U mudrosti i milosti. Hvala ti, Isuse.
14. Isusa polažu u grob
Josip uze tijelo, zavi ga u čisto platno te ga položi u svoj novi grob, koji bijaše izdubio za se u pećini. Zatim na vrata navali veliki kamen i ode. Tu su bile Marija Magdalena i druga Marija; sjedile su prema grobu.” (Mt 27, 59 – 61).
Život je takav. Ne razmišljaš kako ćeš preživjeti do kraja života. Što će s tobom biti za 5, 10 ili 20 godina. Kad stvari postaju teške i kada dani postanu neizdrživi, razmišljaš samo o tome kako ćeš preživjeti ovaj današnji dan. Ova dvadeset i četiri sata. A onda dan po dan. Bol po bol. Ožiljak po ožiljak. Nadaš se i čekaš onaj dan kada ćeš napokon reći: Zacijelio sam. Ne bole me više stare rane. Ne ulazim više u nepotrebne bitke. Ne uspoređujem se. Ne dokazujem. Oprostio sam ljudima koji su me povrijedili. Nemam više strahove koje sam prije imao. Naučio sam s Bogom ići korak po korak.
Velika je to škola života. Ali ne dolazi preko noći. Ništa ne ide preko noći. Ni dobre stvari, a kamoli one teške i loše. Nekada ne ide ni nakon tjedan dana. Nekada su potrebni mjeseci. A nekada čak i godine. Ne znamo što sve ljudi nose u sebi, a često ih sudimo. Govorimo da su ovakvi ili onakvi. Dajemo im savjete i rješenja, a nemamo pojma kolika je bol u dubini njihove duše. A zapravo ne možemo ni znati, možemo samo jednim krajičkom srca osjetiti. I pokazati mnogo suosjećanja.
Jedna je stvar sigurna. Osim u Boga, treba vjerovat i u ljude. Jer nisu svi ljudi isti. Nisu svi kao oni koji su te povrijedili. Ne udaraju svi u tvoje slabe točke. Ne podapinju svi noge jer se ne mogu nositi s dobrim i lošim u drugome. Ili u sebi. Kako god bilo, naše emocionalno zdravlje ovisi o našem duhovnom zdravlju. O našoj povezanosti s Bogom. O našem radu na sebi. Trenucima molitve, kontemplacije i čitanja Svetog Pisma. Ovisi o našoj povezanosti s Isusom u sakramentima Pomirenja i Euharistije. Ovisi o ljudima kojima smo okruženi i koji nam pružaju podršku. Ovisi o saznanju da naš život ipak ima smisla nakon svega što se dogodilo. Ali taj smisao treba uvijek iznova pronalaziti i nije niti malo lako. Dan po dan s Bogom i sve je mnogo lakše.
Molitva
Isuse, s tobom sam naučio da se s pogledom na nebo mijenja svaka naša situacija na zemlji. Kakva god bila. Zemlja nije naš konačni dom. Mi smo ovdje samo na proputovanju. Malo hodamo na svojim nogama, malo nas nose, a na koncu nas samo polože u nju. Ali ne ostajemo tu zauvijek. Ti si Isuse pomakao našu granicu. Otvorio si vrata svoga svijeta gdje ćeš otrti svaku suzu s naših očiju. Gdje smrti više neće biti; neće više biti ni tuge, ni jauka, ni boli, jer stari svijet prođe. Do tada nam ostaje samo vjerovati i ljubiti. Živjeti s tobom svaki trenutak našeg ovozemnog života. Hvala ti za to, Isuse.
Završno razmišljanje
U kome, njegovom krvlju, imamo otkupljenje, otpuštenje prijestupa po bogatstvu njegove milosti. Nju preobilno u nas uli zajedno sa svom mudrošću i razumijevanjem (Ef 1, 7-8).
Koliko smo puta rekli da smo umorni. Umorni od obaveza na poslu, kućanskih poslova, svakodnevnog stresa u odnosima i mnogih drugih stvari. Puno nas je stvari umorilo. Postaralo. Donijelo bore. Ali ima jedna stvar koja nas je možda umorila više od drugih, a nismo je ni svjesni. Zamjeranje. Bratu. Sestri. Bračnom drugu. Kolegi. Prijatelju. Razmišljanje tko nam je što učinio. Koliko nas je tko povrijedio. Nemogućnost prihvaćanja životne situacije u kojoj smo se našli. Neopraštanje. I što sada?
Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite na sebe moj jaram i učite od mene jer sam krotka i ponizna srca. Srca koje ljudi i koje oprašta. Ponekad se pitanje opraštanja čini sasvim jednostavno. Nije to pitanje „hoćeš li ili nećeš oprostiti“ već hoćeš li da tvoja prošlost definira tvoju budućnost. Hoćeš li krenuti dalje ili ćeš ostati zaglavljen tu gdje jesi? Jedno je sigurno. Nakon brojnih povrede uvijek na neki način postaješ ljuštura, jer se jedan dio tebe odlama. Onaj dio koji je vjerovao, nadao se i ljubio. I znaš da treba ponovno oživjeti. Ali to ne ide lako. Što učiniti? Reći onome tko te je povrijedio da mu opraštaš. No kad bolje pogledaš i promisliš, možda on već sasvim neopterećeno živi i nije ga ni briga za tvoj oprost. Štoviše, sve mu to izgleda smješno. Rana je u tebi. A rana će se povećavati ako i dalje ostaneš u samosažaljenju. U traženje pravde. Ili razmišljanje o osveti.
Zapamti jednu stvar. Kod opraštanja se ne radi o nekoj čudesnoj formuli koji će donijeti čudo u tvoj život. Kod opraštanja se samo radi o stavljanju svoga života u Božje ruke. Da dođeš do onog trenutka da kažeš: Isuse, misli ti. Isuse, bori se ti. Isuse, osjećaj ti. Zapravo kod opraštanja se radi o bolu kojeg moraš proći da bi sazrio i postao bolji čovjek. Kod opraštanja se radi o križu kojega moraš donijeti na kraja Golgote, a ne ga ostaviti na pola puta. Tek tada ide ono što je Bog obećao. Njegova snaga postaje tvoja snaga. Njegov mir postaje tvoj mir. A oni koji opraštaju znaju koliko je unutarnji mir sveta stvar. Dragocjena stvar. Nešto najveće što u životu mogu imati i zato se nikada ne bi kockali s njime. Zapamti jednu stvar. Nikada se neće zatvoriti vrata za svu bol, nikada dok živiš neće nestati svaki križ, ali ćeš se naučiti manje žaliti, više cijeniti svoj život, i dublje prianjati uz Boga. To je jedino što nam treba.
Molitva
Nisi ni svjestan koliko si od Boga voljen. Pogledaj na trenutak u križ i sve će ti biti jasno. Ruke raširene koje samo čekaju da dođeš u zagrljaj. I ostaviš sve one rane svoje duše Njemu da ti dade novi početak. Pogledaj u Isusa svakog dana i vidjet ćeš njegovu ruku ispruženu tebi. Pruža ti Bog ruke da mu predaš sve one svoje poraze i promašaje, neuspjehe i gubitke i da naučiš da sva odličja ovoga svijeta ne mogu usrećiti tvoje srce. Pruža ti Bog svoje ruke da tvoje sutra bude drugačije od tvoga jučer. Ispruža ti Bog ruke da već jednom kreneš s njime, poziva te da više vjeruješ, više se nadaš i više ljubiš. Ispruži i ti svoju ruku, ustani i pođi s njime. Pred tobom je novi početak. Vrijeme je za ustajanje. Vrijeme je obraćenje. Vrijeme je za život. Po Kristu. S Kristom. I u Kristu. Novi život. Hvala ti za to, Isuse.
Mario Žuvela
