Najveća opasnost s kojom se svi suočavamo je ne biti u stanju vidjeti Isusa u našim nevoljama te umjesto toga, vidjeti duhove. Na vrhuncu straha, kad je noć najcrnja i oluja najžešća, Isus nam se uvijek primiče da nam se otkrije kao Gospodin valova, Spasitelj u oluji. “Jahve nad valima stoluje, stoluje Jahve – kralj dovijeka”.
U Mateju 14, Isus je naredio svojim učenicima ući u lađicu koja je bila na putu u oluju. Biblija kaže da ih je primorao ući u lađicu. Drugim riječima, ustrajao je da uđu u lađicu, iako je bila na putu u nemirne vode, da bude bacana amo-tamo poput pluta. A gdje je bio Isus? Gore na planini nadgledao je more, moleći za njih da ne padnu na ispitu za koji je znao da je pred njima.
Kasnije je došao k njima hodajući po vodi (vidi Mt 14,25). Ali nijedan učenik ga nije prepoznao! Nisu ga očekivali vidjeti na vodi usred oluje. Ni u snu nisu očekivali da bi bio s njima ili čak blizu njih u oluji.
Barem jedan učenik trebao bi prepoznati što se događa i reći: “Prijatelji, vidite, Isus je rekao da nas nikada neće ostaviti ni napustiti. On nas je poslao na ovo poslanje; usred njegove volje smo. Rekao je da su koraci pravednika određeni od njega. Pogledajte ponovno! To je naš Gospodin! Upravo je ovdje! Ni na trenutak nismo bili izvan njegova pogleda!”
To je bila samo jedna lekcija koja se trebala naučiti – samo jedna. Bila je to jednostavna lekcija, ne neka duboka, mistična, neka lekcija koja bi potresla zemlju. Isus je htio da se pouzdaju u svoga Gospodina u svakoj oluji života. On je jednostavno htio da održavaju svoje veselje i pouzdanje čak i u najcrnjim satima kušnje. Samo jedna jednostavna lekcija, ali vrlo važna!
“Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta” (Mt 28,20).
David Wilkerson, Izvor: www.dvasrca.com
