Sanjao Irac da je umro kad to nije ni najmanje očekivao. Ispred Irca u redu je stajalo mnogo ljudi, velikih i malih. Čekajući na svoj red mogao je vidjeti što se događalo s pojedincima prije njega.
Isus pozove jednog pa reče: Stoji pisano: “Bijah gladan i ti si mi dao jesti. Dođi u Kraljevsvo Oca moga.” Čovjek uđe. Drugom reče: “Bio sam žedan i dao si mi piti. Dođi u Kraljevstvo Oca moga.” I taj uđe. Dođe osmogodišnji dječak a Isus mu reče: “Nitko se nije sa mnom htio igrati a ti si me zvao da se igram s tobom. Dođi u moje nebo.” I dječak uđe.
Dođe desetogodišnja djevojčica a Isus joj reče: “Svi su mi se izrugivali, a ti si me branila. Dođi u moje nebo.”
Slušajući sve to Irac je ispitivao svoju savjest i jako se uplašio. Pomislio je: “Nikomu nisam dao ni jesti ni piti, nisam ni bolesne posjetio, nisam slabe branio. Ah, kako li ću stati pred Isusa?”
Dođe i on na red. Isus podigne oči i blago ga pogleda. “Čini se da ti i nisi baš puno učinio. Al ipak jesi. Bio sam tužan, razočaran, utučen, a ti si došao i pričao mi viceve. Nasmijao si me i ohrabrio. Dođi i ti u moje nebo!” Irac radosno poskoči i sjeti se da je stvarno često pričao viceve da razveseli druge, a nikad nisu bili ni podrugljivi ni prosti.
Sretan se probudi. I odluči veliku odluku: ‘Svaki ću dan razveseliti Isusa u nekom tko bude tužan.”
