„Nedavno mi reče prijatelj da mu je u gradu najtužnije jer nema neba ni zvijezda. Mislio sam da se šali, poštovani čitatelju, a onda sam shvatio da misli ozbiljno. U gradu električna se svjetla stvorila barijeru između nas i zvjezdane noći.
Na selu, naprotiv, čovjeku se čini da je uronio u bezbroj zvijezda, da svaki grm, svaka travka pripovijeda i čovjek vraća njemu samome; tu šum vode titra u ritmu čovjekova srca, čuju se zrikavci, lavež pasa, kukurijekanje pijetla i zov daljine. Tišina zvjezdane noći na selu može biti melem koji obnavlja dušu, spušta se na čovjeka i oslobađa ga dnevnog umora.
Čovjek je zaboravljiv. Dovoljno je da imaš neki zadatak koji trebaš napraviti i već nemaš vremena za oca i za majku, za prijatelje i odmor, za jelo i molitvu. Dovoljno je brinuti se oko radnog mjesta ili za nekog tko boluje u kući i već zaboravljaš sve ostalo. Ponekad je samo jedno novo odijelo razlogom da ne zapažaš prirodu oko sebe, ni ljude koji su još noviji od tebe. Ili te misao obuzme odjednom pa misliš da si veći od Boga i od čovječanstva. Čovjeku je potrebno određeno životno iskustvo da bi postao mudar, razuman, trijezan i koristan. Mladenačko oduševljenje je krhko i koliko god plemenito, brzo izgori. Jedino kad patnja spali nepotrebne čežnje u mladiću i djevojci, oni će brzo sazrijeti i realno promatrati svijet i u njemu se angažirati bez površnog optimizma.
Dovoljno je, dakle, sitnica i već zaboravljaš odakle si, tko ti je otac, te počneš govoriti da Boga nema. Koliki su književnici nakon prvog romana tvrdili da Boga nema. Koliki su zaplovili u svemir i počeli govoriti kako Boga nije ni bilo. Treći su postali slavni poput Beatlesa te izjavili kako su slavniji od Isusa. Oni su poput muhe koja je sjela na volov rog, koji je vukao plug, te uzdahnula: Uh, kako smo se naradili. Oni su poput dječačića na očevim ramenima, koji iznad očeve glave viče prijateljima: Gledajte, veći sam od tate!
Druge je, pak, patnja odvratila od Boga. Patnja može čovjeka prikovati uz sebe samoga, uz samosažaljenje i on pada u depresiju, mrak emocija, pa i razuma. Nekad i bol, gubitak drage osobe, nesreća, neuspjeh na poslu, sramota koju si morao doživjeti, nepravedna kritika, prijetnja i strah mogu tako zatamnjeti čovjekov um i uzburkati emocije da on ne vidi Boga. Tad je poput slijepca koji kaže da nema sunca i poput gluhog čovjeka koji kaže da glasova nikad nije ni bilo.
Stoga je potrebno češće napustiti grad, otići na selo, u tišinu, u polje, zagledati se u daljinu mora, u visinu planina, i u ljepotu i u tišinu zvjezdanog neba. Potrebno je, sred ljeta, dopustiti da ti mlaz kišnih oblaka pljušti niz glavu i tijelo i dodirne tvoju kožu. Dobro je nekada prozepsti na snijegu, zastati od čuda pred rascvjetalom livadom, danima putovati kroz prirodu, šume, polja, planine i tako se samo malko udaljiti od zapreka da gledaš nebo, Oca i cilj prema kojemu ideš. Dobro je skinuti malko mrenu s očiju, ponovno otvoriti uši, osloboditi se mraka, pa da oživiš.
Nemaš li nikakvih drugih mogućnosti da se probiješ do Boga i do života, onda sebi odaberi na dan barem pola sata malu oazu u koju ćeš ulaziti i u tišini osluškivati Božju blizinu. Odmori se u šetnji dok ne čuješ oko sebe pjev ptica i povjetarac u granama. U molitvi se odmaraj dok ne osjetiš kucaj srca, kolanje krvi u žilama i čežnju duše u razgovoru s Bogom. Važno je odskočiti od sitnih, malih misli i ući u velike koje te oslobađaju. Jer male te zarobljuju, a velike oslobađaju. Neka su ti blagoslovljeni tvoji dolasci u slobodu duha.“
Tomislav Ivančić