Navikli smo da je u životu često ovako: što je veća kvantiteta, to je slabija kvaliteta. Tako nije kod Boga. On ljubi svakog čovjeka kao da je jedan jedini. „Sin Božji koji me ljubio i predao samoga sebe za mene” (Gal 2,20). Nijedan čovjek ne treba vjerovati da je zaboravljen.
Ali ta sveopća Božja ljubav ne sprječava – kod Boga je sve neobično – da izabere neke kojima pokazuje posebnu pažnju zato što oni imaju poseban poziv i zadatak. Između svih drugih naroda Izrael je bio izabran kao narod iz kojega će se roditi Spasitelj – „spasenje dolazi od Židova” (Iv 4,22). Između svojih učenika Isus izabire dvanaestoricu na kojima će sagraditi svoju Crkvu. A između te dvanaestorice izabire trojicu koji su prisutni u najintimnijim trenucima Njegova života: u preobraženju i u smrtnoj borbi u Getsemaniju. A među tom trojicom postoji učenik, Ivan, kojega je Isus najviše ljubio.
Mi koji smo uvijek tako brižljivi da ne bi tko povjerovao da ima prednost pred drugima, vrlo lako u toj „naklonosti” vidimo vrstu diskriminacije. Uvjereni smo da ljubiti jednoga malo „više” znači da onoga drugoga ljubimo „manje”. Ali to ne mora biti tako. Ako Bog bira nekoga, tada je to uvijek radi dobra drugoga. Biti izabran od Boga znači uvijek imati i poseban zadatak. Kada je Marija bila izabrana da bude Isusova majka, taj je izbor bio radi nas: da bi Bog u potpunosti mogao biti čovjek i da bismo mi dobili majku.
W. Stinissen, Ali najveća među njima je ljubav
