Plovila jednom jedna lađa po moru, a na njoj bilo nekoliko hodočasnika i jedan biskup. Doplovili tako oni blizu jednog, kako im se činilo, nenastanjenog otočića, kad li netko ugleda tri spodobe na obali.
Kad su došli bliže, vidješe trojicu staraca, polugola, a stajali su držeći se za ruke i u čudu gledali lađicu. Upita biskup zna li netko tko su ta tri starca. Rekoše mu da su to tri pustinjaka, da su gotovo divlji i da jedva znaju govoriti.
Evo prilike da ih naučim moliti -pomisli biskup, i zamoli kapetana da se usidri blizu otočića, a sam čamcem krene do obale.
Na obali stajahu ona trojica, zarasli u brade i kose; pokloniše mu se. Biskup ih upita služe li oni Bogu u ovoj samoći, i znaju li se moliti. Jedan od staraca se nasmiješi i reče: Znamo, i odmah izgovoriše ovu molitvicu: Nas je troje, ti si troje, smiluj nam se!
Ali, to nije dobra molitva – reče biskup – nego, naučit ću vas moliti Očenaš. I gotovo cijeli dan učio biskup monahe moliti, riječ po riječ Očenaša; teško to stracima bilo pamtiti nove riječi, stalno su se pleli i brkali, ali ipak kad je pala noć znali su ponoviti cijeli Očenaš.
Zadovoljan biskup ih blagoslovi i vrati se na lađu, te nastavi plovidbu, a otočića ubrzo nestalo s vidika. Stajao je biskup još neko vrijeme na palubi i razmišljao kako je učinio Bogu ugodno djelo naučivši tri pustinjaka ispravnoj molitvi. I dok je on tako razmišljao, ugleda u daljini neku svjetlost što se približava lađi, kad ono ona trojica jure po vodi kao da je kopno, i to držeći se za ruke. Kad su stigli do lađe, digoše glave i progovoriše svi u jedan glas: Slugo Božji, zaboravismo tvoju nauku. Dok si ti s nama bio, nekako smo i znali, a kad ti ode, izmače nam se najprije jedna, pa druga riječ, i eto zato smo došli da nas ponovo poučiš. Zaprepašteni biskup odgovori: Ne treba da ja vas učim, djeco moja, nego molite se kao i dosad, a i nas spomenite u svojoj molitvi.
