Prema samom tvorcu knjižice Duhovnih vježbi, sv. Ignaciju, »duhovnim se vježbama naziva svaki način da se duša pripravi i skloni da odstranimo sve neuredne sklonosti te da, pošto smo ih odstranili, tražimo i nađemo Božju volju, uredivši svoj život za spasenje duše.« (Duh. vježbe, 1) Da bismo uspjeli otkriti volju Božju sv. Ignacije nam u tu svrhu daje Pravila za raspoznavanje duhova (14 pravila za prvi i 8 pravila za drugi tjedan duh. vježbi).
Originalnost Ignacijevog doprinosa kršćanskoj duhovnosti sastoji se u činjenici da je on pokazao kako postoji nutarnja veza između razlikovanja duhova s jedne strane i izbora odnosno duhovnog rasta s druge strane. Ta nutarnja veza ovisi o načinu kako osoba živi i djeluje. Drugim riječima, od nutarnje zrelosti osobe ovisi njena sposobnost razlikovanja duhova kao i njen izbor i duhovno napredovanje.
Naslov »Razlikovanje duhova prema sv. Ignaciju« pretpostavlja elemente filozofske i teološke antropologije, tj. pretpostavlja sposobnost osobe da spoznaje na intelektualnoj razini i da se otvara Božjoj objavi i djelovanju milosti Božje. Psihološka antropologija otkriva u čovjeku na svjesnoj i još više na nesvjesnoj razini elemente koji koče normalno dozrijevanje osobe, a samim tim i njenu sposobnost zrelog razlučivanja duhova i samog duhovnog rasta.
Sloboda od navezanosti – preduvjet uspješnog razlikovanja duhova
Bit ignacijanske molitve sastoji se u slobodi srca koje u čistoj nakani traži i ljubi Boga u svim stvarima. Ovaj stav je na poseban način uočljiv i prisutan u duhovnim vježbama. Duhovne vježbe su pedagogija produbljivanja nutarnje slobode. To je proces oslobađanja duše od nutarnje i vanjske navezanosti za kreativni rast u Isusu Kristu.
Progresivni rast u nutarnjoj slobodi u prvom tjednu duhovnih vježbi sastoji se u oslobađanju od očite, svjesne, spoznate grešne navezanosti duše na stvari i osobe. To je čišćenje srca od nereda i svakog drugog robovanja kojeg smo svjesni i za koji smo odgovorni. Ali i onda kad smo slobodni od očitog grijeha, odnosno nereda, osjećamo da još nismo posve slobodni. Svjesni smo da postoje dublje razine našeg srca gdje još nismo slobodni.
U drugom tjednu počinje ulaženje u dublje slojeve srca koje još nije posve slobodno. Ovdje se radi o čišćenju duše od onih suptilnih motivacija koje često pod plaštem prividnog dobra zavaravaju osobu i sprečavaju je da traži volju Božju. Ono što je posebno važno uočiti u dinamici drugog tjedna jest želja Ignacijeva da Isusa Krista doživim kao Onoga koji govori meni osobno, izaziva mene, poziva mene, šalje mene. Radi se o susretu Krista sa svijetom mojih vrijednosti i kriterija koji me nose kroz život.
Ignacije kao veliki psiholog znao je dobro što je u srcu čovjeka, zato je odredio da se osoba, prije nego obavi izbor, odnosno prije nego otkrije volju Božju, prije nego se posve opredijeli za Isusa Krista, susretne sa tri dublje egzistencijalne razine svoje slobode. To se događa kroz meditacije o dvjema zastavama, o tri vrste ljudi te o tri stupnja poniznosti.
U meditaciji o dvjema zastavama egzercitant treba postići spoznaju i osobno uvjerenje na intelektualnoj razini da je samo u Bogu njegova sigurnost, da se samo pod Kristovom zastavom dolazi do konačne pobjede.
U slijedećoj meditaciji o tri vrste ljudi, Ignacije prelazi s intelekta na suptilnu motivaciju volje gdje se događaju zamršene igre s Bogom.
Međutim za Ignacija ni to nije najdublja razina duše. Čovjek, prema Ignaciju, ne djeluje motiviran samo vlastitom voljom, nego prije svega ljubavlju koja zahtijeva čitavu osobu. Najveća i najjača snaga ljudske osobnosti nalazi se u ljubavi. Samo onda ako je ljubav glavna motivacija, osoba će moći ostvariti sebe do maksimuma. Međutim, i ova najdublja egzistencijalna razina ljudske osobnosti iz koje proizlazi motivacija ljubavi, može biti iskrivljena. Osoba može voljeti nešto što je u protivnosti s njenim najvećim i konačnim dobrom. Potrebno je, prema tome, čišćenje vlastite afektivnosti ili kako bi to Biblija rekla, potrebno je obraćenje vlastitog srca.
Meditacija o tri stupnja poniznosti smještena je u ovaj kontekst.
Osoba je spremna za izbor kad prođe sve ove faze čišćenja duše. Izbor ili odluka u ignacijanskom, odnosno kršćanskom smislu riječi, znači postati svjestan i u slobodi prihvatiti Božji plan koji je meni namijenjen. Onaj koji je postigao nutarnju slobodu, tj. koji je pročistio svoju afektivnost, njegov bi odgovor Bogu trebao biti velikodušan i nesebičan.
Onaj tko velikodušno uđe u duhovne vježe i dadne se voditi od Duha Božjega, trebao bi na koncu izaći pročišćen od afektivne neuredne navezanosti, trebao bi postići slobodu srca kojom bi mogao lako i, rekli bismo, spontano razlikovati duhove, odnosno, lako upoznavati volju Božju.
Izvor: Tebe tražim
