Današnje doba jest doba nezrelih ljudi. I čini mi se kako nikako da dođe ono godišnje doba kad će konačno doći do stvarnog zrenja. Zrije se samo tjelesno, dok ostajemo duhovno zeleni i nezreli.
Danas se plodovi beru zeleni, da ranije sazru. Ali je problem što takvi plodovi nose u sebi jalovo sjeme – sjeme koje ne može donijeti klicu novog rasta i preobražaja. I samim tim, takvo sjeme i dalje svjedoči o stvarnoj nezrelosti ploda u kojem se nalazi.
Što je to duhovna zrelost?
Odgovor na to pitanje nam izvrsno daje sveti Pavao nabrajajući u Poslanici Galaćanima plodove Duha Svetoga: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost.(Gal 5,22-23); a koji su posljedica toga da je duh taj koji upravlja našim tjelesnim ovosvjetovnim porivima.
Iz toga nam se, s druge strane, nameće zaključak kako bi duhovno nezreli bili oni kojima upravlja tjelesnost, tj. duh ovoga svijeta.
Pri tome treba imati naumu kako put duhovnog razvoja nije put u kojem ostvarenje određenog stupnja znači i ostanak na njemu, svojevrsnu stagnaciju, već je put duhovnog napretka put trajnog nastojanja.
Upravo zato može se reći kako se duhovna zrelost u svojoj osnovi očituje prije svega u svjesnosti vlastite ljudskosti i slabosti, te nastojanju da u tom svom položaju prizovemo Boga te da uz Njegovu pomoć nastojimo rasti. Ako na taj način promatramo zrelost, svaka nezrelost i duhovna bezličnost očituju se u samodostatnosti, u nesvjesnosti vlastitog položaja, u zadovoljstvu istim.
U tom slučaju javlja se naravno pitanje oholosti jer, ako nam ne treba Bog ili smo s Bogom ‘izravnali račune’, onda mi stojimo, mi stagniramo, a upravo taj stoj u duhovnosti predstavlja kliženje na nizbrdici te mi kližemo unatrag.
Tako postajemo okorjeli u srcu i duhu, naše ponašanje postaje još svjetovnije, a da mi to niti ne vidimo, te počinjemo takvo ponašanje i promovirati i k tomu još u konačnici i opravdavati. Kao što bi ponovno rekao sv. Pavao „a oni ne samo da to čine nego i povlađuju onima koji to čine”(Rim 1,32). Mi postajemo na to navezani te kad netko i pokuša da nas upozori na pogrešnost našeg ponašanja i djelovanja i sablazan koje takvo ponašanje izaziva kod drugih, mi osjećamo kao da je to napad na nas same jer smo se s tim poistovjetili.
Parafrazirajući svetog Josemariu Escrivu reklo bi se – brod koji na početku putovanja ima otklon od svoje putanje, putovanje će završiti negdje daleko od cilja…
Stoga, želimo li biti duhovno zreli i duhovno sazrijevati, krajnje je vrijeme da uz Gospodinovu pomoć ispravimo putanju.
Ivan Marija Tomić OP, Izvor: www.studenti.dominikanci.hr