Jean Vanier, poznati osnivač zajednice „Arka“, u kojoj zajedno kao u malome bratstvu žive osobe s intelektualnim poteškoćama i zdrave osobe, opisao je jednom prilikom susret sa svojim bolesnim prijateljem u psihijatrijskoj bolnici. Pitao ga je kako se osjeća i je li zadovoljan. Prijatelj je odgovorio da mu je dobro, ali da mu nedostaje razgovor i pažnja. Jean ga je pitao kako to rješava. „Vrlo jednostavno“, odgovorio je prijatelj, „počnem razbijati sve oko sebe i odjednom se svi pojave i počnu za mene brinuti.“ Ovaj bolesni čovjek je agresijom, razbijanjem i ludilom želio svratiti na sebe pažnju jer ga u protivnom nitko nije primjećivao niti za njega mario.
Osamljeni ljudi postaju ispit savjesti za kršćane
Novi Zavjet nas poziva: “Nosite terete jedan drugoga i tako ćete ispuniti zakon Kristov.” Teoretski nam je ovaj poziv jasan, ali kako ga ostvariti u praksi? Osobito danas kada se svatko trudi da izbjegne susret s nevoljom i problemom. Činjenica je da bježimo od problema i ljudske bijede. Otvaramo posebne kuće za bolesnike, luđake, starce, narkomane i neurotičare. Neka se za njih brinu profesionalci i plaćenici.
No, sve nas to odvaja od pravoga zajedništva jer je istinsko zajedništvo moguće samo tamo gdje se dijeli iskustvo bijede. Zbog toga je naše vrijeme postalo epohom osamljenih i napuštenih ljudi. A osamljeni ljudi tako postaju ispit savjesti za nas kršćane. Možda bi baš od njih trebali krenuti u novu evangelizaciju o kojoj se tako puno govori.
Tereti nam postaju lakši kada pomognemo drugima
Jörg Zink, poznati duhovni pisac, rekao je: “Bit je kršćanstva baš na tim mjestima tražiti vezu s ljudima i to ne samo s bijednicima, nego i s grešnicima, kao i s onima kod kojih su bijeda i grijeh nerazdruživo povezani. Kršćanski stan mora biti otvoren za tuđu sudbinu; vrata mu ne smiju biti zaključana nego samo prikučena. Moramo prije dopustiti da nas opljačkaju, nego zatvoriti vrata i ne dopustiti tuđoj sudbini, patnji, tjeskobi, zlobi, sumnji i neredu da nam uđu kao gost. Dokle god nam to naše sile dopuštaju. Ne mislim na silu otpora, nego na silu prijema. Tako život postaje stvarniji. Postaje teži, ali sadržajniji.”
Pokušajmo danas razmišljati o ovom novozavjetnom pozivu: “Nosite terete jedan drugoga…” Znam da ćemo odmah pomisliti: „Pa imam ja dovoljno i svojih tereta“, no logika evanđelja nas uči da nam naši tereti postaju lakši kada pomognemo u nošenju tuđih. Ako u tome uspijemo život će nam sigurno postati teži, ali i sadržajniji i, što je najvažnije, radosniji.
vlč. Domagoj Matošević, Izvor: www.pastoralmladih.hr/
