Mom prijatelju Polu brat je za Božić poklonio auto. Na Badnje veče kad je izišao iz ureda na ulicu, oko njegova sjajnog novog auta obilazio je neki dječak, gledao ga sa svih strana i divio mu se. “Je li to Vaš auto, gospodine”, upitao je.
Pol je kimnuo glavom. “Dobio sam ga od brata za Božić.” Dječak je bio zapanjen: “Želite reći da Vam je brat poklonio auto i da Vas ono nije koštalo ni centa? Znate, želio bih…” Oklijevao je.
Pol je bio siguran da zna šta bi on želio. Želio bi imati takvog brata. A tko uostalom ne bi? Ali dječak je na Polovo ogromno iznenađenje rekao: “Želio bih da mogu biti takav brat.” Pol ga je pogledao, zastao na trenutak, a zatim sasvim spontano zapitao: “Bi li se želio provozati u mom automobilu?”
“Naravno!”
Poslije kraće vožnje, dječak se okrenuo i blistavog pogleda zamolio: “Gospodine, možete li me odvesti do moje kuće?”
Pol se nasmiješio uvjeren da zna što dječak želi. Želi pokazati susjedima kako se vozi u velikom, novom autu. Međutim, Pol je ponovo pogriješio. “Molim Vas stanite ispred onih stepenica “, rekao je dječak.
Žurno se popeo. Ubrzo zatim, Pol ga je čuo kako se vraća, ali nije išao brzo. Nosio je svog malog brata koji je bio paraliziran. Stavio ga je na stepenice i pokazao mu auto.
“Vidiš Badi, baš kako sam ti rekao. Brat mu ga je poklonio za Božić i nije ga koštalo ni centa. Jednoga dana ja ću ti pokloniti isti ovakav… i onda ćeš i sam moći vidjeti sve one lijepe izloge ukrašene za Božić o kojima sam ti pričao.”
Pol je izašao i stavio malenog dječaka na sjedalo. Stariji brat, blistavih očiju, popeo se pored njega, pa su njih trojica krenuli u vožnju gradom!
Te Badnje večeri Pol je shvatio na šta je Isus mislio kad je rekao: “Blaženije je davati …”
Den Klark
