Patnja se ne može voljeti, štoviše prezire se u svakom njezinom obliku i liku. Lik patnje ogledava se kroz cijeli čovjekov život, a tek sa svjesnošću čovjeka o samome sebi sama riječ patnja završava u velikom broju slučajeva s upitnikom.
Patnju kao sjenu prati i misao smrti. Te dvije stvarnosti su neraskidive. Onaj tko otkrije u svome životu smisao patnje, tome smrt dolazi kao očekivani san nakon duga naporna dana. Ipak, kako se patnju može zavoljeti, da bi iz nje dokučili smisao koji nam se nameće, koji nam je neophodan, jer svemu što radimo moramo dati smisao. Čovjek pati i pred Bogom i pred ljudima. Skriva svoje lice dlanovima da se na njemu ne bi vidjele konture njegova izmučenog bića.
Kroz čitavu povijest ljudskog roda ne bi postojala nikakva viša aktivnost duha, niti kulutra, niti glazba, niti književnost da nema dodira boli u ljudskom životu.
Bol nas velikom preciznošću oblikuje u nešto što više nismo, a tek bi trebali postati. Čovjek nije isti nakon proživljene patnje. U njemu je, ili stvorena gorčina zbog gubitka i vazdaživuće pitanje „zašto“, ili mu je bol otvorila oči da vidi drugu stvarnost koja mu dotada nije bila poznata ili čak, u najgorem slučaju, stvara od njega utrnulo, ravnodušno biće koje je toliko puta prošlo patnju da je prihvaća zdravo za gotovo i u njoj ne nalazi smisao. Možda baš zbog svega onoga što nam stvara patnju, pogled u nebo postaje jasniji. Nikad ne smijem odustati, jer su patnje moga duha plodno tlo za nešto više od mene samoga, nešto više od mojih osjećaja, nešto više od mojih tjeskobnih nada za budućnost. Gledano s duhovne strane, najviše u životu, naravno duhovno, neprocjenjivo blago, stekli su oni koji su u očima svijeta imali najmanju šansu. To su ljudi koji su ušli u patnju i dali joj smisao. Ali u patnju nitko ne ulazi dragovoljno. Sama patnja stvara odbojnost već pri pomisli na nju, a život na zemlji čini se kao vječno okretanje istoga kotača koji neizbježno, kad tad, vraća čovjeka na već proživljeni osjećaj boli i patnje. S patnjom je povezana vjera.
Vjera se ne može prenijeti s čovjeka na čovjeka kao kakav virus, ili predati se kao novac u opticaju. Vjera se rađa iz patnje, iz zaprepaštenosti, iz očaja. Vjera je ta koja se budi zahvaljujući životnoj oluji.
Seizmograf našega srca najbolje očitava takav potres patnje koji ruši u nama postavljene stupove sigurnosti koje smo, vjerujući u sigurnu budućnost, sagradili i ukrasili ih lijepim željama i planovima. Patnju osjećamo kada se bojimo osamljenosti – ona nas zatvara u nas same, ali nas na čudesan način vraća nama samima. Svatko trpi sam, ali rijetki žele ući u same sebe. Biti blizu samome sebi, a nikada se odista pitati tko sam, i gdje idem, šetati svakoga dana gradom ili zaći u crkvu, a nikada ne doživjeti patnju drugih ljudi ili Božju prisutnost, slušati druge ljude, a nemati snage uspostaviti odnose prijateljstva i ljubavi, razgovarati s njima kao s kipovima, jer nemam osjećaja za tuđu bol, sve ovo govori o pomanjkanju osjećaja za drugoga u njegovoj boli što može dovesti do otuđenja spram drugih i još gore spram sebe. Nikada ne možeš ući u tuđe iskustvo patnje. Čovjek pati sam, bol ga individualizira kao ništa drugo na svijetu. To što trpim čini me posebnim spram svakoga drugoga, jer proživljavam nešto svojstveno, nešto vlastito, nešto što nitko drugi ne može osjetiti i ne može se sa mnom poistovjetiti. „Srce mudrih ljudi boravi u kući žalosti, a srce ludih u kući veselja“ (Prop 7,4).
Ako pokušamo protumačiti ovu izreku iz sv. Pisma onda nam unutarnji glas govori da Bog, čak više od nas, želi promijeniti naš život.
Kroz povijest najveću su vjeru imali ljudi koji su se borili s najtežim problemima, koji su se mogli „pohvaliti“ najtežim životom. Njihova pobuna protiv Boga, izazvana prekomjernom patnjom, stvorila je od njih ljude od povjerenja da Bog može promijeniti sve ono što više nije u našim rukama, ono nad čime više nemamo mogućnost popravka. Čovjek koji trpi može pomoći drugome čovjeku u njegovoj patnji samo ako je iz iste boli u sebi izašao kao pobjednik. Biti dobar prema drugom čovjeku ne znači mu laskati, nego govoriti istinu. Istina je neugodna. Helenska junakinja Antigona je, kao što Sofoklo pripovijeda u istoimenoj tragedji, odlučila žrtvovati sebe za svoga brata koji je već bio mrtav, da bi ga sahranila te da ne postane plijenom psima i pticama grabljivicama. To je učinila uprkos kraljevoj naredbi, jer je njezin brat Polinik ratovao protiv Tebe u kojoj je kraljevao Kreont, Antigonin stric. Kada je pozvana na odgovornost odgovorila je: „Nisam rođena mrziti nego voljeti“. Ali zbog svoga čina je bačena u tamnicu gdje je umrla. Čovjek je takvo biće koje je razapeto između neba i zemlje, koje se može spusiti na razinu zvijeri, ali i uzdići se do savršenstva s bogom. Žrtvovanje nije zadaća koja se samo jedanput zapovijeda, već je čin nesebične ljubavi koji traje iz dana u dan. Skinuti masku je jako bolan čin kako pred Bogom tako i pred čovjekom.
Htjeli mi to ili ne, Bog nas povremeno u životu, znajući mi to ili ne, ogoljuje pred nama samima. Svlači sa nas iluzije, maske, da vidimo ono što sakrivamo od Njega i od drugih ljudi. Oslobođenje od takvih iluzija, odvojenost od onoga na nama to je prava sloboda. Patnja koja nastaje u ogoljevanju nas samim pred nama je takvo trpljenje koje nas više može naučiti tajni i smislu našega života. Što se mi više vežemo za naše maske to teže dolazimo do našeg, čestoputa izobličenog lica. Ali, treba li biti netko drugi da bi zavoljeli sami sebe? Ako sebe volimo istinskom ljubavlju onakve kakvi jesmo, to će prepoznati i drugi i djelovat ćemo na njih i oni će nam uzvratiti ljubav.
Ivan Matičević, Izvor: www.promente.hr
