Postoje mnoge definicije molitve. Niti jedna od njih ne može u potpunosti objasniti njezinu veličinu. Baš kao što se ni ljubav ne može definirati ljudskim riječima. Molitva je zajedništvo s Bogom. Ivan Damaščanski kaže: Moliti znači uzdizati srce Gospodinu.
Zamislite dvije osobe koje su u ljubavi. Srca onih koji se ljube, međusobno srastaju. Postaju jedno. Na isti način kada sam u prisnom odnosu s Gospodinom, moje srce i Njegovo srce srastaju. Sami znate kad nekoga volite, kažete: «Ti si moje srce! Ti si moja, a ja sam tvoj!» Upravo se to događa u molitvi. Mi kažemo Bogu: «Ja sam tvoj!» A Bog odgovara: «I ja sam tvoj!» Molitva je disanje duše. Kao što naše tijelo ne može živjeti bez kisika, tako ni duša ne živi ako ne moli. Molitva je grijanje uz Božju blizinu. Sigurno, molitva je dar i karizma.
Klasična definicija molitve jest da je ona razgovor s Bogom. To je intiman, prisan odnos s Gospodinom. Dok molimo, mi s njim razgovaramo. Netko će pitati kakav je to razgovor ako mi govorimo, a Bog šuti. Šuti li Bog kad mi molimo? Jedan sveti pisac kaže da dok mi molimo, Bog pozorno sluša svaku našu riječ tako kao da smo jedini na svijetu. I za vrijeme molitve on u nama nešto mijenja, dorađuje, popravlja ili sadi sjeme koje će kasnije donijeti svoj plod. A gdje je Bog kojemu se molimo? Bog je u nama! Molitva je susret između dvije slobode: Božje i ljudske.
fra Ivo Pavić
