Moj život nije bio lagan, a iskustva koja sam doživjela i proživjela oblikovala su me u ranjenu, nesigurnu i vrlo zatvorenu osobu. Dok je moje rano djetinjstvo bilo lijepo, jer sam dosta vremena provela kod baka i djeda na selu, što sam bivala starija, stvari su počele teći u krivom smjeru. Otac je postao dosta agresivan i lako bi planuo na razne stvari.
Svoju netrpeljivost je pokazivao pogotovo prema majci, koju je često tukao i vrijeđao pred nama (imam još dva brata). Nisam mogla slušati njihove svađe, koje su me ispunjavale strahom i nesigurnošću, a jedini izlaz pružila mi je škola. Potisnula sam sve što se dešavalo kod kuće i strogo se orijentirala samo na učenje. Naravno, bila sam odlična učenica. Čak i kada nas je otac ostavio, kad sam imala 11 godina, nisam si dopustila da osjećam nekakvu tugu. Dapače, laknulo mi je jer više nije bilo svađa i tučnjave. Ali, bilo je vrijeme rata i majci je bilo jako teško podići troje djece. Danas sam joj silno zahvalna što se nije predala, unatoč okolnostima.
Tijekom mojeg srednjoškolskog obrazovanja majka je primila oca natrag u stan, pod opravdanjem da djeca trebaju oca. U prvom i drugom razredu (vrlo zahtjevne) srednje škole bila sam uzorna i odlična učenica, ali s težinom od 45 kg na rubu anoreksije, zbog uvjerenja da sam debela. Za vrijeme ljetnih praznika, prije trećeg razreda, otišla sam u drugu krajnost i počela puno jesti. Postala sam zanimljiva dečkima, tulumariti, piti i pušiti. Osjećala sam se lijepo, prihvaćena u novom društvu, sve je postalo nekako novo i drugačije. Otac se tada namjerio na mene, intenzivno me je fizički zlostavljao. Zamrzila sam ga, ali i majku jer me nije zaštitila. Jednom prilikom, nakon što me je zaista jako pretukao jer sam zakasnila doma dva sata, sjećam se kako sam ležala u svom krevetu i plačući zavapila Bogu kojeg tada nisam poznavala: „Bože, dokle još ovako?“. U školi sam jako popustila, slabo učila, oblačila samo crninu, zbog čega sam završila na razgovorima kod psihologa. Moj vanjski izgled je bio samo refleksija patnje i očaja u meni samoj, bez ikoga da mi pruži podršku i ljubav za kojom sam vapila.
U svemu tome, ono što mi je i danas nevjerojatno, i zadnja dva razreda srednje sam nekako uspjela završiti s odličnim uspjehom, ne znam ni sama kako.
Došlo je i razdoblje fakulteta, upisala sam željeni smjer, ali jednostavno nije išlo. Loše društvo u kojem sam se nalazila, česti odlasci na rave partije, drogiranja i pijančevanja, učinili su da padam sve dublje i dublje. Svaki sam dan pušila marihuanu, često uzimala amfetamine, a najbolje piće mi je bila tekila (u nedostatku, viski). Ponašala sam se izrazito autodestruktivno, bez ikakvog cilja u životu, razloga zbog kojeg bi se radovala budućnosti. Iako je otac opet otišao i bio je mir, nisam se mogla riješiti mržnje prema sebi i majci, a posljedice čestog uzimanja amfetamina, postajale su sve češće i jače. Depresija, iznenadni napadaji plača, strahovi i paranoje su postali gotovo moja svakodnevnica. Moje studiranje je prestalo.
I onda se dogodio prijelomni trenutak. Ja, koja sam odrasla u obitelji u kojoj se Bog nije ni spominjao (barem ne u lijepom kontekstu), došla sam na nagovor susjede u Crkvu u kojoj se propovijeda stvaran i živi Bog. Moja draga susjeda mi je ranije pričala o Isusu, počela sam čak i čitati Novi zavjet, ali sam malo toga razumjela. Ustvari, niti sam išta očekivala od Boga, niti sam ga mogla zamisliti i prihvatiti kao Oca koji me neopisivo voli. Došla sam u Crkvu iz vrlo prizemnih razloga – zbog susjede i njenog nagovaranja.
Ono što me tamo dočekalo u potpunosti me oborilo s nogu. Bio je Veliki petak i propovjednik je govorio o Isusovoj žrtvi na križu. Na toj službi sam zaista doživjela stvaran Božji doticaj, shvatila sam da je Isus umro na onom križu zbog mene, mojih grijeha. Suze su se počele slijevati niz moje obraze, a na poziv propovjednika izmolila sam molitvu i predala svoj život Isusu. Isus me je primio u svoje ruke pune ljubavi i zauvijek promijenio.
Dani koji su uslijedili bili su nevjerojatni – osjećala sam se kao nova osoba. I ne samo to, ponašala sam se drugačije. Počela sam imati averziju prema starim stvarima, drogi, alkoholu, psovanju, raskalašenom načinu života. Jednostavno, znala sam da to više nisam ja, da to više meni ne pripada. Mir, radost i zahvalnost su postali sastavni dio mene. Željela sam Isusa, više od svega, slaviti ga, biti u Njegovoj prisutnosti. Također, nestao je svaki trag mržnje prema sebi i prema roditeljima, to je bilo kao rukom odneseno iz mog života. Postala sam novo stvorenje, u Njemu, Isusu.
Predivno je ono što je Isus napravio. Iako sam prekršila sve Njegove zapovijedi, On je uzeo moj stari život, koji je išao u potpunu propast i zamijenio Ga svojim, novim životom. To je milost.
Niti jedan čovjek to nije mogao napraviti. Samo Isus, živi Bog.
Danas, nakon puno godina od mojeg prvog dolaska u Crkvu, volim Isusa čak i više nego prije. Zahvalna sam Mu na svim blagoslovima, imam dvoje predivne djece, dobar posao, lijep stan, predivne prijatelje. A u teškim trenutcima, znam da će me On provesti kroz sve, jer je On moja snaga, zaštita i pomoć, Onaj na koga se uvijek mogu osloniti i koji me nikada neće iznevjeriti.
Izvor: www.rijeczivota.hr
