Majka sam četvero djece. I meni i mom mužu dogodilo se da smo u tijeku posljednje trudnoće razgovarali o pobačaju. Moj mi je muž »prognozirao« kakav će nam život biti ako se odlučimo za rođenje djeteta: Neće biti vremena za razgovor među nama, ali niti dovoljno novaca jer samo on radi. Neće biti vremena niti za ostalo troje djece. Na kraju, mužu sam rekla da nikada neću pobaciti jer se ne bih više mogla gledati u ogledalo. Odlučila sam roditi.
Poslije trećega mjeseca, na ultrazvuku, ginekolog mi je rekao da »nešto nije u redu«. Preporučio mi je amniocentezu i ja sam pristala. Nakon toga slijedilo je dugo razdoblje pregleda, čekanja, razočaranja, ljutnje i poniženja. Perspektiva je bila da ćemo dobiti djevojčicu sa Downovim sindromom, s dodatnom komplikacijom na stražnjici. Tada mi je jedan liječnik rekao: »Imate već troje zdrave djece, ne razumijem što još hoćete…« I ja i muž bili smo očajni i počeli smo opet misliti na pobačaj. Mislili smo da ćemo njime djetetu a i sebi ipak uštedjeti toliko patnja… Molila sam Boga; molila sam Boga života da zavoli i on to stvorenje i da nam pomogne. Na kraju, rodila nam se carskim rezom djevojčica. Nakon pet dana otpuštene smo iz bolnice. Zdrave!
Zašto sam vam željela ispričati to iskustvo? Zato što je moj muž bio u pravu: Nemamo više vremena niti predahnuti, novaca nam nikada nije dovoljno, u kući hodamo jedni drugima po glavi. Ponekad nam je svega dosta, i nismo na visini onih roditelja koji uspijevaju djecu odvesti u kino, pa potom na fast-food, pa na kraju još šetnjica… Imamo li išta od života? Gledati svoju djecu kako se igraju, svađaju i potom grle, kako pitaju jedan za drugoga kad se vrate iz škole… daje nam osjećaj da svakoga dana rukom diramo ljubav Božju. Nije potrebno doživjeti čudo kakvo smo doživjeli mi: dijete je uvijek čudo. Naša je sigurnost da ćemo do kraja života uvijek imati koga voljeti. Jesmo li daleko od istine?
Čitateljica
Rado prenosimo ovo Vaše iskustvo u kojemu s puno realnosti priznajete da je Vaš muž bio u pravu: »Nemamo više vremena niti predahnuti, novaca nam nikada nije dovoljno, u kući hodamo jedni drugima po glavi. Ponekad nam je svega dosta, i nismo na visini onih roditelja koji…«
Tko bi čuo samo te Vaše riječi možda bi i pomislio zašto niste prihvatili savjet liječnika ginekologa koji je bio u dovoljnoj mjeri vođen onime što nazivamo »zdravim razumom«. Već ste imali troje djece i zašto biste trebali poći ususret novim poteškoćama? Nije li možda nesavjesno, ili pak preoholo, ako sami sebi stvorimo prilike u kojima izgleda na nismo u stanju doći do rješenja, i u kojima nam nedostaje sredstava i snage ići naprijed? Ako k tome još dodamo i mogućnost da nam se rodi dijete s poteškoćama u razvoju, mjera nije samo »puna«, nego i »prepuna«.
Vjerujemo da ima ljudi koji se, razmišljajući o Vama, pitaju: Jeste li nesavjesni ili pak velikodušni? Vi ste se, premda ste se našli u gotovo bezizlaznim prilikama, odlučili za život. S pravom. Jer, kada život kuca na naša vrata, ne vrijedi uvijek i samo »zakon zdravoga razuma«, već i zakon osobe koja se želi roditi.
Ako već trebamo razmišljati o novom životu u našim obiteljima, onda razmišljati treba prije nego je život začet; »odmjeriti« mogućnosti i vidjeti u kolikoj će mjeri posljedice naše odluke pasti na naša leđa a u kojoj mjeri na leđa već rođene djece. No kada je život začet, u roditeljima se stvara obveza da ga s ljubavlju prihvate.
Vi ste, svojim izborima, izgradili pravi spomenik životu. Rekli ste »da« – pa i s razumljivim strahovima – kada Vam je takozvana znanost najavila mogućnost da će Vam se roditi bolesno dijete, dijete koje bi po mnogo čemu bilo osobito i trebalo Vašu pomoć više od ostale Vaše djece. Sa zebnjom i nadom očekivali ste svoju djevojčicu za koju niste znali kakva će biti. Osim toga, vjerujemo da ste odjednom osjetili da ste sami, dok su svi oko Vas zabrinuto klimali glavama i predlagali drugačiji odabir. Dopustili ste da Vas vode vaša uvjerenja i oslonili ste se na Boga. I bili ste nagrađeni. Vaše su se strepnje i strahovi riješili rođenjem zdrave djevojčice. Danas, s pravom, uživate tu blagodat i ugodu života koju vidite u svojoj djeci koja se međusobno vole. I to Vam je dovoljno.
Ima li u svemu tome logike? Ima, jer to je logika ljubavi. »Dijete je uvijek čudo«, kažete. »Naša je sigurnost da ćemo do kraja života uvijek imati koga voljeti.« U tome je cijeli »problem«: ima ljudi koji stalno očekuju da se samo njih voli. Srećom, ima i onih koji su shvatili da je pravi život onaj u kojemu volimo i u kojemu smo voljeni. Onaj tko je to shvatio, na drugo mjesto stavlja sva druga pitanja (novac, blagostanje, užitke…), jer zna uživati u ljubavi. Ne u onoj »općenitoj«, već u ljubavi koja se konkretizira u djeci koju svakoga dana iznova »rađamo« i koji u životu roditelja tu ljubav ponovno pobuđuju i oplemenjuju. Život se daruje iz ljubavi, jer nema nijedne druge stvari koja vrijedi više. Postaje se poput one osobe iz evanđelja koja je našla blago, otišla, prodala sve – i kupila ga.
Na kraju, ipak, još jedno pitanje koje se na temelju Vašega iskustva ne može izbjeći: Što čini društvo u takvoj ili sličnim prilikama? Dijete nije dobro samo za sebe ili za obitelj, već za sve. Kako društvo »plaća« obitelji za dar toga djeteta? I kod nas je puno riječi o »obiteljskim politikama«, i nazire se da se nešto i na tom području događa. No, još smo daleko od intervenata, propisa i doprinosa koje ostala društva i zemlje daju u prilog obitelji. Kada se nađemo pred iskustvom i životnom pričom kao što je Vaša, divimo se velikodušnosti roditelja, no ostajemo žalosni zbog gluhoće i kratkovidnosti vlasti. Možda i oni, svojim postupcima, poput ginekologa kažu: »Ne razumijem…, već imate troje djece…« I ne znaju činiti drugo. Ili pak čine – premalo.
Izvor: Glas Koncila
