Kako je već drevni običaj da mnogi koji nosi ime – Marija, Mario, Marin, Marina… danas slave imendan, odmah, na početku ove propovijedi čestitam im imendan i želim da ova molitva, u prvom redu vama, redovnici i redovnice, isprosi potrebne milosti.To je i cilj današnjeg susreta – da zajedno molimo s vama i za vas, a ujedno da molimo i za sve one koji u ovoj svetkovini doživljavaju svoju zaštitnicu.
Ova svetkovina je nastala po izraelskom zakonu kao spomen izlaska iz ropstva egipatskog kada su u Egiptu bili pobijeni prvorođenci – ne samo ljudski nego i životinjski. Onda su Egipćani otvorili vrata da Izraelci izlaze iz egipatskog ropstva. Na taj spomen Izraelci su svoje prvorođene sinove otkupljivali, a sve prvine od životinja i plodova su darivali. Zato Marija i Josip, četrdeseti dan nakon poroda, dolaze u hram donijeti Isusa i otkupiti ga kao prvorođenca. Odmah mi dolazi misao da je u vrijeme, dok sam bio župnik, postojao običaj da naše majke nakon poroda, kad se oporave, četrdeseti dan dođu u crkvu da ih svećenik blagoslovi. Izgubljena je bila simbolika pa je to i krivo shvaćano. Ja sam to uvijek doživljavao s posebnom pobožnošću. Dočekao bih majku na vratima crkve, doveo je pred oltar i izmolio nad njom molitve blagoslova. Jer, ona je blagoslov; ona je rodila život. To samo usput spominjem.
Danas je ta simbolika izostala, ali ostala je svetkovina Prikazanja Isusova u hramu. Na Šimunovu riječ da je ugledao „svjetlo na prosvjetljenje naroda“ Crkva blagoslivlja svijeće. Svijeća je puna simbolike. Mi, koji smo proživljavali tolike dane mraka u ratu, znamo što nam je značilo svijetlo od toga da se možeš kretati po kući, a posebno po gradu. Tako je sablasno izgledao grad kada je bio mrak. Ali, još je gori onaj mrak u ljudskoj duši kada je čovjek zaslijepljen grijehom ohološću, sebičnošću… Kada je čovjek zaslijepljen, onda u njemu vlada mrak. Upravo je Šimun ukazao na Onoga koji donosi svjetlo. „Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda“ (Lk 2,29-31). Oči. Jesu li njegove oči stvarno vidjele spasenje? Oči njegove vidjele su samo dijete koje je Marija donijela. Ali, oči vjere – one vjere kojom je iščekivao, čeznuo – one su vidjele spasenje, svjetlo, to unutarnje svjetlo koje ga je prosvijetlilo. Doživio je ispunjenje svoga života: susreo se sa Spasiteljem.
Ta svijeća simbolizira to unutarnje svjetlo koje čovjek doživljava svjetlom vjere: susret sa Spasiteljem. Središte i srž naše vjere jest: susret i život sa Spasiteljem. On je svjetlo koje prosvjetljuje čovjekovu vjeru, osmišljava život, ispunja čežnju. Nikad ne mogu pogledati u ovu svjetiljku u svetištu ove katedrale, a da se ne sjetim blaženog pape Ivana Pavla II. koji je ovdje 12. travnja 1997. darovao tu svjetiljku. Ona, kao svjetiljka mira, podsjeća na njega. On je uveo ovaj Dan posvećenog života. Osjetio je da u Crkvi uz ovu svetkovinu Prikazanja, svetkovinu svjetla, posvećeni život ima tu simboliku. Vi ste u svom životu napravili taj životni korak predanja. Što su drugo trostruki zavjeti – siromaštva, poslušnosti i čistoći nego predanje Isusu i otvaranje srca tom svjetlu.
Ta svijeća simbolizira vas koji ste svoj život na poseban način predali, posvetili Isusu. To je život koji treba gorjeti. Ova svetkovina, koja se obilježava kao Dan posvećenog života, kao da želi rasplamsati tu vatru vjere i ljubavi, vatru čežnje za onim za čim su čeznuli starac Šimun i starica Ana. Ta čežnja simbolizira čežnju svakog vjernika za ispunjenjem nutrine srca i duše. To samo Isus može učiniti. Zato želim da ova današnja svetkovina u prvom redu u cijeloj Crkvi probudi vrednovanje redovničkog zvanja kao dara u Crkvi za Crkvu. Neka se taj dar ovim Danom još više rasplamsa po radosnijem življenju tog svjetla, svjetla opredjeljenja za Isusa Krista kako bi istinski svjedočili.
Starica Ana hvalila je Boga i služila. Što je život jednog redovnika i jedne redovnice i svakog kršćanina? Hvaliti Boga i svjedočiti! To je prvo, to je naš identitet – hvaliti Boga i svjedočiti. Ta svijeća je upaljena na krštenju. Tada je pružena krsna svijeća koja simbolizira svjetlo vjere i predanja. Treba razgorjeti tu svijeću kako bi istinski grijala božanskom ljubavlju i svijetlila evanđeoskim svjetlom te svjedočila opredjeljenje za Isusa Krista. Svi mi u Crkvi trebamo shvatiti vrjednotu predanja i posvećenja Gospodinu, a na poseban način vi koji slobodnom voljom izabirete slijediti Krista izbliza. Mi, putnici ovom zemljom, svjesni smo da tu slobodu treba svaki dan osvajati jer često lako postajemo robovi svoje sebičnosti, javnog mnijenja i nametanja relativizma i sekularizma. Nismo mi imuni od toga. Zato Krista trebamo slijediti slobodnom voljom. To se može dogoditi ako uspijevamo osvojiti unutarnju slobodu, a nema osvajanja unutarnje slobode bez iskrenog vježbanja, treninga za osvajanje unutarnje slobode kako bih slobodan srca mogao reći: Evo me, Gospodine – i službenika i službenice Gospodnje! Poput Marije nositi Isusa u naručju odnosno nositi ga u srcu, hvaliti ga i svjedočiti.
Zato se na današnji dan na poseban način radujem da vas ova mjesna Crkva ima; radujem se da ova mjesna Crkva može u vama imati duhovnu snagu; radujem se da mogu zajedno s vama izvršiti poslanje nove evangelizacije i u ovom vremenu hrabriti se u toj vjeri. A svaka vrijednost ima svoju cijenu. Opredjeljenja za Krista itekako zahtijeva žrtvu. To se može samo iz ljubavi i to ljubavi koja izgara. Želim da ovo današnje zajedništvo ražari tu ljubav kako bi istinski izgarali i evangelizirali te svjedočili Krista na ovim prostorima, u ovoj Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Amen.
Kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski
