Nedavno sam čula ovaj detalj razgovora: »Bila sam u Lurdu, i to dva puta. Zavjetovala sam se Gospi Lurdskoj i odonda primila sam mnoge milosti.«
Ne znam što je ta žena molila Gospu, to jest ne znam kako je zapravo ta žena to napravila, no vjernici hodočaste u razna svetišta moleći Boga za razne potrebe kao što je, na primjer, zdravlje i tome slično. Osim molitve, što vjernik mora u zbilji napraviti? Kako se ponašati? Što izgovoriti – glasno ili u sebi? Kako da oblikujemo svoj zavjet? Što znači zavjetovati se kao običan vjernik?
Možete li nas uputiti kako da to učinimo kada, na primjer, hodočastimo Majci Božjoj Trsatskoj ili negdje drugdje? Mnogi vjernici dolaze autobusima, sudjeluju na misi, obilaze svetišta, kapelice, zavjetne darove za uslišane molitve i slično, no vraćaju se kući da možda i ne znaju zašto su otišli, osim što su imali želju nekud otputovati na izlet.
Čini nam se da je na početku potrebno razlučiti kako se često poistovjećuju zavjet i zagovor, a izgleda da, dok postavljate pitanja o zavjetovanju, nekako mislite i na jedno i na drugo. Pokušat ćemo reći riječ-dvije o svakome.
Zavjetom se smatra svjesno i slobodno obećanje Bogu, a njegov je cilj »moralno dobro koje je u isti mah moguće i bolje negoli njegovo propuštanje«. Zavjeti su svečano obećanje Bogu kojim se čovjek obvezuje da će obaviti neku zadaću ili živjeti na određeni način u životu. Oni mogu biti privatni, i u tom se slučaju polažu pred ispovjednikom ili biskupom, i javni, kada ih polažu članovi neke redovničke zajednice.
Kako tumači »Suvremena katolička enciklopedija«, polaganjem redovničkih zavjeta čovjek javno u liturgijskom slavlju posvećuje svoj život Bogu i službi Božjem narodu. Kao što znate, tradicionalni redovnički zavjeti su zavjeti siromaštva, čistoće i poslušnosti, no »redovnički zavjeti katkad uključuju i zavjet postojanosti, poslušnosti papi, revnosti, služenja siromašnima, te predanosti određenu apostolatu«. Od toga javnog i svečanog zavjeta može osloboditi crkvena vlast, dok od privatnoga može osloboditi ili ga zamijeniti ispovjednik. Isto tako, obveza izvršenja zavjeta prestaje ako je predmet zavjeta postao nemoguć ili su se bitno promijenile okolnosti.
Vjernici mogu zavjetovati sebe ili druge Bogu, uz određeni bogoštovni čin, kao što su molitva, hodočašće, post, dobro djelo ili pak odreknuće od nečega ugodnoga. Pri tome je važno reći da zavjet mora biti preuzet slobodno, a predmet zavjeta treba biti nešto što je moguće učiniti ili čega se može odreći, dobro i ugodno Bogu, nešto što unapređuje duhovno stanje onoga koji se zavjetuje ili koga se zavjetuje.
Što se vjerničkih zavjeta ili zagovora tiče, oni su povezani sa zagovornom molitvom. A ona je molitva prošnje, koja vjernika izbliza usklađuje, kako uči Katekizam, s Kristovom molitvom. Krist je, zapravo, »jedini Zagovornik kod Oca za sve ljude, osobito za grešnike« (KKC 2634). A i sam Duh Sveti »zagovara za nas« i njegovo je zagovaranje »za svete« u skladu s Božjim planovima. Zagovarati – to jest tražiti i moliti, iskati nešto u prilog drugoga i zavjetovati se da će se izvršiti neki bogoštovni čin – poslije Abrahama vlastito je srcu koje je u suglasju s Božjim milosrđem. Onaj koji moli posredujući, ne traži samo »svoje nego i ono što se tiče drugih« (Fil 2,4).
Tako se, na primjer, u pučkoj pobožnosti vrlo često zavjetuje i zagovara; kako sebe, tako i neke od dragih. Majke u našim velikim prošteništima, marijanskim i drugima, zagovaraju svoju djecu, mole za njihovo zdravlje i zagovarajući se »zavjetuju se« – u poniznosti srca – da će činiti neku zadovoljštinu ako Bog očuva njihovo dijete zdravim, ili ako ono ozdravi od neke bolesti. To nikako ne znači da bi pokušavale »trgovati s Bogom« ili s Majkom Božjom, ili s nekim svecem. One, uvjerene u beskrajno Božje milosrđe i u snagu zagovorne molitve, ne idu trgovačkom logikom »do ut des« – »dajem da mi daš«, nego se pune pouzdanja utječu Bogu ili nekome svecu da pomogne nekome njihovom, pa i njima samima.
Dakako, u toj zagovornoj molitvi ne moli se samo za neka »fizička« dobra, već se također moli i za dar »zdravog razuma«, za dobru odluku, a vjernik ide tako daleko da moli i za one koji mu čine zlo, kao što je učinio sv. Stjepan, prvi mučenik Crkve, svojom molitvom za svoje ubojice. »Kršćansko zagovaranje ne poznaje granica: ‘za sve ljude,… za sve koji su na vlasti’ (1 Tim 2, 1), za progonitelje, za spasenje onih koji odbacuju Evanđelje« (KKC 2636).
Poznato je, isto tako, da vjernici često mole za obraćenje grješnika i za duše u čistilištu, te se pri tome zagovaraju, obećavajući Bogu neki pokornički čin koji je njihov zavjet koji ispunjavaju kako bi drugome stekli vječno blaženstvo ili neku drugu korist. Evanđelist Ivan kaže da »Bog uslišava onoga tko vrši njegovu volju« (Iv 9, 31). To je snaga molitve Crkve u ime njezina Gospodina, nadasve u euharistiji.
Za zagovorne molitve ne bismo htjeli Vama i drugima ovdje predlagati »formule«. Molitva koja izlazi iz srca pronalazi i riječi. Ona ne mora biti »savršeno« formulirana i ne mora se razmišljati da »ne znamo što da molimo kako valja«. Bog, naš Otac, dobro zna što nam je potrebno, no on očekuje našu prošnju zato što je dostojanstvo njegove djece u njihovoj slobodi. I zato, kada molite i kada zagovarate, molite s njegovim Duhom slobode, da biste uistinu spoznali njegovu želju. Kršćanska je molitva suradnja s Božjom providnošću, s njegovim planom ljubavi za ljude. Zato nisu važne samo riječi, već je važan duh i nakana.
Kada Isus kaže: »Što god zaištete od Oca u moje ime, dat će vam. Ovo vam zapovijedam: ljubite jedni druge« (Iv 15, 16-17). To nam je jasna poruka da bez prestanka moli i zagovara onaj tko povezuje molitvu s djelima i djela s molitvom. A jednom od zasigurno najljepših zagovornih molitva može se smatrati »Zdravo Marijo«.
Izvor: Glas Koncila
