Kršćani jesu doduše u svijetu, žive u svijetu i sve sa svijetom dijele, ali nisu od ovoga svijeta, veli ranokršćanski spis Poslanica Diognetu. Što je duša u tijelu, to su kršćani u svijetu!
I njima nije dopušteno uzmaknuti sa svoga stražarskoga mjesta. Oni moraju biti uvijek budni i upozoravati na opasnosti. – Svijet mrzi, ne podnosi i ne trpi kršćane, kao što ni tijelo ne podnosi dušu – tako isti spis Diognetu. Isus izričito govori o mržnji svijeta prema učenicima.
Svijet je po svojoj naravi totalitaran, netolerantan, krajnje posesivan. Ne podnosi one koji se ne uklapaju u njegove kategorije. Ne podnosi drukčije mišljenje i ponašanje. Ne podnosi one koji ne žive prema zakonima ovoga svijeta. Tama ne može podnositi svjetlost. I sudbina Učiteljeva nužno postaje sudbinom i učenika. Nisu učenici nad Učiteljem. Mržnja svijeta nije zapravo usmjerena prema pojedinom učeniku, nego većma protiv nove sile koja djeluje u svijetu snagom Isusova dolaska, snagom njegova uskrsnuća. Sve ustaje protiv novoga nauka, protiv Isusove osobe, protiv učenika. Na njih se izlijeva mržnja svega svijeta.
Isusov se Duh i duh ovoga svijeta isključuju. Svijet mrzi Isusa i zato ga uklanja. Isto trebaju očekivati i učenici. Bog je doduše poslao svoga Sina da spasi svijet, ali ljudi više vole tamu nego svjetlost, rekao je još davno Isus u razgovoru s Nikodemom. Kao što su neprijatelji progonili Isusa i stalno mu bili za petama, isto će se događati i učenicima kroz povijest. I kao što je bilo ljudi koji su povjerovali Isusu, bit će i onih koji će povjerovati na riječ učenika, prihvatiti tu riječ i prema njoj živjeti. Riječ učenika zapravo jest riječ Učitelja. Oni ne mogu niti smiju bilo što drugo naviještati ili naučavati, ne smiju Isusov nauk ni iskrivljivati. Kao što oni nemaju nikoga i kao što ne znaju komu bi drugome otišli (usp. 6,68sl.), osim Isusa, tako će biti i u potonjim naraštajima
Kao što je Isus navukao na sebe mržnju Pakla, tako će biti i s učenicima i Crkvom. Ništa bolje ne možemo očekivati ni mi u današnje vrijeme pomutnja i dezorijentacije. Isus je jasan u svojoj alternativnoj ponudi. Naime, sam veli, da nije došao i da nije izrekao riječi koje je izrekao svijetu i u svijetu, ljudi ne bi imali (spoznaju) grijeha. To će reći, ne bi znali za alternativu. Njima je Isus donio jasnu alternativu, ali isto tako i nama. Isprike nemamo, stvari su savršeno jasne. Da nije Isus djelovao među nama, mi bismo se možda mogli nekako ispričati, ali nakon ovoga što je rekao i učinio, isprike nema. Tako nam zapravo Isusova riječ postaje sucem i sudištem.
Isus stalno naglašava da on nije došao suditi, nego spasiti. Stoga pokušava ljude pridobiti za svoju riječ. On nudi sebe, on nudi alternativni način života, doslovce alter-natus: drukčije rođen i nastao,, nudi novinu, nudi život u punini. Kad bi oni koji su prihvatili Isusovu riječ bili od svijeta, svijet bi ih ljubio i prihvaćao. Ali kako nisu od svijeta, svijet ih mrzi. Sudbina učenika poistovjećuje se sa sudbinom Učitelja. Što više budete moji, to će više svijet biti protiv vas. Mrzeći mene mrze i vas, i obrnuto. Smjernice su jasno postavljene, odsada postoji jedno jasno ili-ili.
Uzmemo li svjetske političke veličine, čitamo li njihove biografije i slijedimo li njihov put do uspjeha, vidimo kako su to zaredom bili karijeristi koji su svoj uspon gradili na laži, laktanju, prijevarama, obmanama, nerijetko hodeći i po ljudima, gazeći sve oko sebe. A kad jednom dospiju gore na vrh, nisu više kadri izreći svoje mišljenje, nego postaju poslušne sluge kojekakvih sponzora, klanova, klika, magnata, medija i javnoga mnijenja. Vidimo iz tolikih predizbornih govora koliko je tu laži i namještenosti, neiskrenosti i prijetvornosti. Oni gore ne smiju nikada protusloviti masi koja ih je izabrala, nikada ne smiju protusloviti onome što mase hoće. Nisu to više kraljevi po Božjoj milosti, nego ministri po volji i do volje i milosti naroda i birača.
Ništa bolje nije bilo ni u vremenu kad je pisano Ivanovo Evanđelje. I onda se čovjek pitao, kako postati čovjekom, a da nisam korumpiran s ostalima? Kako se distancirati? Kad su kršćani došli u Rim, smatrali su ih židovskom sljedbom pa su doskora navukli na sebe prijezir cjelokupnoga ljudskoga roda. Rimski povjesničar Tacit veli u svojim Analima kako su kršćani odium totius humani generis, mržnja i prijezir svega ljudskoga roda. Došao je do takva zaključka jer ih je poznavao i promatrao, i jer je vidio da žive naskroz drukčije od svih ostalih ljudi. Ne ponašaju se ‘normalno’, po svjetsku i u svjetskim kategorijama.
Jer dok jedni žrtvuju, prinose kad i klanjaju se rimskim carevima, dotle to kršćani odbijaju. Dok je za jedne sveta dužnost ići u vojsku i rat, braniti rimske granice i domovinu, dotle to kršćani odbijaju. Dok obični svijet ima svoje svetkovine i orgije, dotle kršćani bježe od toga kao od đavolskih upriličenja i pokvarenosti. Za njih je to sve silna bogohula. Ti kršćani žele biti čiste iznimke, žele biti kvasac. Još je sredinom trećega stoljeća pisao crkveni pisac Ciprijan ovako: “Ubije li pojedinac čovjeka, nazivamo ga zločincem, ubojicom. Ako pak država prisiljava svoje muške pripadnike na ubijanje tisuća ljudi, onda su to junaci, heroji, hrabri, snažni, pouzdani branitelji domovine. Zločin prikazujemo kao krjepost. Stoga se i prolijeva krv po cijelom svijetu!“
Kršćanstvo je najkorjenitiji obrat, najsnažniji prevrat otkako je ljudske povijesti. Ili – ili, iz ljubavi prema Bogu, iz ljubavi prema čovjeku. Ne popustiti svijetu ni za dlaku na štetu Isusove riječi i osobe. To bijaše ona nutarnja dinamika i sila koja je svladala svijet. Što je danas od toga preostalo u svijesti vjernika i Crkve?
fra Tomislav Pervan, https://svjedocanstva.wordpress.com
