Oni koje je dotakla Ljubav rukama čovjeka u svom su srcu, gledajući Kristove muke, vidjeli svoje ponovno rađanje. Vidjeli su Ljubav na djelu, Ljubav koja trpeći stvara, Ljubav koja nema granica, Ljubav koja pobjeđuje smrt…
»Tada im Pilat, hoteći udovoljiti svjetini, pusti Barabu, a Isusa, pošto ga bičeva, predade da ga razapnu.« (Mk 15, 15)
Kod Marka i Mateja bičevanje je popratna kazna osude na smrt, a kod Ivana i Luke se bičevanje nalazi prije osude, kao Pilatov pokušaj Isusova oslobođenja. U svim izvještajima ostaje činjenica da je Isus bičevan. Bičevanje je samo po sebi bila okrutna kazna. U svome djelu Bellum judaicum Flavije Josip govori kako je dao neke ljude bičevati tako da su im se crijeva vidjela, a u opisima drugih govori se kako im je tijekom bičevanja meso bilo izmrcvareno sve do kosti. Rimsko je bičevanje bilo tako opasno zato što broj udaraca nije bio ograničen i zato što su na završetcima remena često bili privezani komadi kostiju ili metala. Isus za rimske časnike nije bio drugačiji od ostalih, stoga je ispravno misliti kako je upravo i on završio kao i mnogi drugi – izmrcvaren od okrutnih udaraca biča. Koliko je to bila teška kazna govori nam i činjenica kako nije mogao sam nositi svoj križ, nego mu je bila potrebna pomoć. Važno je naglasiti kako je Isusov križ koji je nosio na Kalvariju ustvari bila samo jedna greda. Na kalvariji je već bio stup na koji se samo podizalo tijelo osuđenika prikovano na tu poprečnu gredu, te je nakon podizanja dobio izgled križa kako se prikazuje u kršćanskoj tradiciji. I taj podatak kako Isus nije mogao nositi ni tu poprečnu gredu govori o tome koliko je bila okrutna kazna bičevanja koju je primio prije svog križnog puta. (Lohfink G., Posljednji dan Isusov)
Otajstvo Isusa Krista je nerazdjeljivo. Dok slavimo pojedine Gospodnje blagdane kroz godinu, uvijek ih povezujemo u cjelinu Kristova misterija. Tako se već u rođenju nagovješćuje smrt, a kroz smrt i uskrsnuće zahvaljujemo Bogu što nam je dao svoga Sina jedinorođenca (usp. Iv 3, 16). Jednako tako promatrajmo i ovo otajstvo u kojem razmišljamo o bičevanju Isusa pred samu smrt.
U osobi Isusa Krista čovjek je ponovno zadobio svoje dostojanstvo. Sama činjenica da je Bog uzeo ljudsko tijelo govori o uzdizanju čovjeka nad sva stvorenja. Govori o posebnosti čovjeka koja seže još u doba stvaranja, a koja se kroz vjekove pomalo gubila. Bog je došao u liku čovjeka spasiti ga i ponuditi mu zajedništvo u svojoj trojstvenoj ljubavi. No, čovjeku biva teško prihvatiti da mu Bog može biti tako jednostavno blizu. Teško se prihvaća činjenica da je Bog bio i pravi čovjek i pravi Bog u isto vrijeme. Gledati čovjeka, a vidjeti Boga nekima bijaše nemoguće. Tako je proučavanje pisama i proračunavanje Božje milosti zaslijepilo ljude i ostadoše žedni kraj izvora i gladni pored kruha života. Pouzdanje u vlastitu pamet i poznavanje pisma spriječilo je mnoge da vide Riječ koju su proučavali i da osjete milost koja se ne može obuhvatiti nikakvim znanjem i ničim ljudskim.
Bičevanje kao da je kazna Bogu što je odlučio biti čovjek. Kao da je poruka čovjeka da može on i sam, da mu ne treba Bog, da mu ne treba dostojanstvo. U slinim udarcima biča kao da izbija čovjekova ljutnja na Boga i kao da sve jačim udaranjem želi zatrti tu istinu da Bog bijaše čovjek, da bijaše blizu. Blizina Božja je sigurno izazivala ljude, sigurno je nukala ljude na opredjeljenje za ili protiv Boga. Blizina Božja je postavljala pitanje: »Želiš li imati dostojanstvo ili želiš biti poput ostalih stvorenja, nešto više od životinje?« I u tom bičevanju kao da čujemo čovjekov odgovor, koji odzvanja sve do naših dana: »Ostavi me, ne trebaš mi.« Stoga nije ni čudo što se danas javljaju tolike izopačenosti i tolike gadosti kad su neki odabrali da budu samo ‘nešto više od životinje’.
Kao da su ti udarci biča željeli odvojiti ljudsko od božanskog, odvojiti tijelo od Boga, ne priznati Bogu njegovu svemoć i ne želeći osjetiti Božju ljubav. Jer ljubav nuka na bolje, ljubav nuka na žrtve. Ali čovjek se ne može odvojiti od Boga. Oblikovan je od Boga i zauvijek će nositi njegov pečat. Može ga prikrivati i ne priznavati, ali dok je god čovjek – stvoren je, dok je god stvoren – od Boga je.
Ta strana ljudi koja ne želi Boga u svijetu bila je i tada glasnija. Oni koje je dotakla Ljubav rukama čovjeka u svom su srcu, gledajući Kristove muke, vidjeli svoje ponovno rađanje. Vidjeli su Ljubav na djelu, Ljubav koja trpeći stvara, Ljubav koja nema granica, Ljubav koja pobjeđuje smrt. Vidjeli su sve to jer su gledali očima vjere. Usta su im možda bila zatvorena, a uši zaglušene povicima i psovkama histeričnih, ali srce je bilo čisto da primi Riječ i da joj pripravi plodno tlo. U svom su srcu vidjeli bolji svijet i Boga u njemu.
Gledajmo i mi danas očima vjere Krista i njegovo djelo spasenja. Uočimo koliko nas Bog ljubi i uzvratimo ljubav čistoćom i dostojanstvom svojih života. Životom pokažimo da smo oprani krvlju Kristovom.
fra Zvonimir Pavičić, Izvor: http://fra3.net/