Danas, a i prije, katolici i pravoslavci najčešće su se razlikovali po načinu križanja. To je jedna gesta koja nije najvažnija, ali predstavlja jedan od izraza naše vjere. Ljudi nedovoljno upućeni u sadržaj vjere pridavat će preveliku važnost takvim “manje bitnim” stvarima tj. razlikama pa ih je dobro i protumačiti.
U prvim stoljećima kršćanstva, kršćani su željeli svoju vjeru i pripadnost Isusu Kristu pokazati i na taj način da su na svome tijelu činili rukom znak križa. Običaj križanja jednim prstom vuče svoje korjene iz ranokršćanskoga vremena. Najraniji dokazi o križanju jednim prstom potječu iz 2. stoljeća (npr: Djela ivanova, Tertulijan) U početku su se kršćani križali samo s jednim prstom (kažiprstom ili palcem) na način da bi napravili mali znak križa na čelu. Kanije su činili znal križa također jednim prstom, ali preko cijelog lica; preko čala, očiju, usta, nosa. Sedam stoljeća su se kršćani križali samo s jednim prstom. U Srbiji npr. je taj običaj ostao očuvan sve do petnaestog stoljeća. Mnogi vide u načinu križanja jednim prstom simboliku ispovijedanja vjere u jednoga Boga.
Od 8. stoljeća počinju se kršćani križati s dva prsta – kažiprstom i srednjakom. A znak križa su pravili na čelu i prsima. Time su htjeli naglasiti svoju vjeru u dvije naravi Isusa Krista: božansku i ljudsku. Takav način križanja pojavljuje se kao protest krivovjerju koje je Isusa gledalo samo kao Boga i nije mu htjelo priznati da je bio i pravi čovjek. Ovakav način križanja raširio se prije svega među Grcima, a kasnije i među Rusima.
Istovremeno se razvija i način križanja sa tri prsta. Od 13. st. SVI kršćani (i današnji pravoslavci i današnji katolici) križali su se sa TRI PRSTA. TRI spojena prsta predstavljaju jednog Boga u tri osobe. Preostala DVA prsta pokazuju da Isus Krist ima dvije naravi – da je bio pravi Bog i pravi čovjek. S tako namještenom rukom ide se od čela prema prsima i SA DESNOG RAMENA NA LIJEVO (upravo onako kako se danas križaju pravoslavni kršćani i katolici istočnog obreda – grkokatolici). To znači da je spasenje trojedinoga Boga (3 prsta) došlo po Isusu Kristu (2 prsta) s neba (čelo) na zemlju (prsa) i to sa istoka, iz Jeruzalema (desno rame) na zapad, do Rima (lijevo rame). Tako je bilo prvih tisuću godina.
Negdje u 13. stoljeću, pod utjecajem određenih naglasaka u teologiji, ali i silnih tragedija u svakodnevnom životu (razne bolesti, ratovi i sl.) počela se jako na zapadu (u Katoličkoj Crkvi) naglašavati Isusova muka i smrt. Raspela poprimaju patnički karakter (vidi katehezu br. 27) pa se to očituje i u načinu križanja koje se počinje razlikovati od dotadašnjeg zajedničkog svim kršćanima. Zapadni kršćani (katolici) počinju se križati sa svih PET ispruženih prstiju jer 5 prstiju simbolizira 5 Isusovih rana na križu. Smjer križanja se mijenja pa ruka ide od čela do prsa i OD LIJEVOG RAMENA KA DESNOM čime se želi izraziti prednost Rima (lijevo rame-zapad) nad Jeruzalemom (desno rame-istok) koji je tada izgubio na važnosti jer je bio pod vlašću muslimana.
Ovaj prikaz nikoga ne bi smio sablazniti niti nekome “srušiti” njegovu katoličku vjeru. Dobro je znati da su neke stvari ljudsko djelo i da se mijenjaju u skladu s povijesnim okolnostima te da im ne treba pridavati toliku presudnu važnost kako to neki čine (najčešće u dobroj namjeri). Izrazi vjere, oblici pobožnosti, razni obredi djelo su kršćana raznih razdoblja, pokušaji da se na vanjski način izrazi vjera. Oni ne bi, kao takvi, niti smjeli biti smatrani nepromjenjivima i konačnima. Ako bismo tako činili, skrenuli bismo pažnju s onog bitnog, a to je VJERA, na ono ipak manje bitno, a to je VANJSKI IZRAZ TE VJERE. Dakle, bez obzira kako se križali, najvažnije je ono što vjerujemo – u Oca koji je Sina (Bogočovjeka) poslao s neba na zemlju da snagom Svetog Duha spasi čovjeka i vrati mu besmrtnost svojom mukom smrću i uskrsnućem i da to spasenje obuhvati cijeli svijet – od istoka do zapada i obrnuto.
