Prema istraživanjima američkog isusovca psihologa D. P. Foleya, a kako u knjizi »Osjetljivost za čovjeka« prenosi Mihály Szentmártoni, moguće je razlikovati 11 različitih stavova prema vlastitoj patnji. Stavovi ukazuju na pogled osobe prema patnji.
Neki je doživljavaju kao: Božju kaznu za svoje grijehe, Božju kušnju, nesreću, posljedicu zakona prirode. Jedni će se pak osjećati nesposobnim da shvate smisao patnje te će se pasivno prepustiti volji Božjoj, no s osjećajem pobijeđenosti u nejednakoj borbi s Bogom, a drugi će zadržati objektivan stav i prihvatiti je te s vjerom u Boga moliti da može nositi svoj križ. Neki će biti uvjereni da patnja za njih znači obogaćenje ili će možda zadržati obrambeni stav i zatvoriti se u sebe, ograničiti svoje aktivnosti te se povlačiti u duhovnu pasivu. Treći će reći: »Moglo bi biti i gore«, i zaključiti da još nije ono najgore. Osoba koja ima stav da je patnja Božji blagoslov vjeruje da nije Bog taj koji želi patnju, nego upravo on može osmisliti patnju. Ipak, najzreliji, evanđeoski pristup shvaćanju je patnja kao sudjelovanje u Kristovu otkupiteljskom djelu. Osoba zna da svoje patnje može pridružiti Kristovim patnjama i na taj način sudjelovati u djelu otkupljenja. Osoba je puna povjerenja i nade, no za takav stav potrebna je kristocentrična duhovnost.
Upravo je o takvoj patnji svojim životom svjedočila bl. Chiare Luce Badano, poznata po imenu »Chiara Luce«. Rođena 1971. na sjeveru Italije, odgajana u katoličkom duhu, još kao malena djevojčica pokazivala je velikodušan karakter. Odrastala je okružena obitelji i prijateljima. Ukratko, bila je najnormalnija djevojka koja je gradila je svoj odnos s Gospodinom. U sedamnaestoj godini dijagnosticiran joj je zloćudan tumor. Tijek bolesti bio je nemilosrdan, ali je Chiara nastojala voditi normalan i radostan život. Bolest je i dalje napredovala, kao i bolovi, no odbila je morfij govoreći: »Uzima mi bistrinu, a ja mogu Isusu darovati samo bol, jer još malo želim s Njim dijeliti križ.«
Jedan od posljednjih dana rekla je: »Više ne molim Isusa da dođe po mene i odvede me u raj; ne želim mu ostaviti dojam da više ne želim trpjeti.« U vječnost se preselila 1990. godine.
Izvor: Glas Koncila