Krista su prikovali na križ. Smrt na križu bijaše najokrutnija kazna koju su Rimljani imali za pobunjenike i zločince. Bila je to strašna smrt: morati polagano umirati viseći na križu, ostajući sve više bez zraka, a pred pogledima gledatelja. Za učenike je Isusova smrt na križu gorko razočarenje. Njihova se nada u Mesiju slomila. Suočeni s tim šokom prva reakcija je svakako bio bijeg.
Zašto je Isus morao umrijeti na križu? To pitanje i traženje odgovora na njega postavlja se od prvih dana. Zacijelo se najintenzivnije Pavao sučeljavao s ovom činjenicom razapinjanja Pomazanika Božjega. Za njega je križ postao slika njegova otkupljenog i oslobođenog života. Križ mu pokazuje da su mjerila svijeta dokinuta. Križ koliko god strašan bio zapravo pokazuje jedan drugi svijet – svijet Milosti. Radi se o Božjoj snazi. Isusov je križ prekrižio svako naše nastojanje da sebe opravdamo vlastitom snagom i vlastitim mjerilima. Od sada vrijedi jedino Božja bezuvjetna Ljubav koja obuhvaća sve ponore i nepravde u nama. Tako križ za svetog Pavla postaje slika Milosti i Slobode od svake prisile za samoostvarenjem.
Isus nam je na križu iskazao svoju Ljubav do kraja. Posvetio nas je u Otajstvu Ljubavi Boga koji nam je darovao svoga Sina da bi smo u njemu imali Život. Upravo se s toga i blagoslivljamo križem križajući se da tako javno i slobodno priznajemo da smo njegovi. Križ je ujedno i simbol svih suprotnosti ovoga svijeta. Križ nas upućuje na to da je sve u nama dodirnuto Božjom Ljubavlju i ozdravljeno, da u nama nema ništa što se Isusovom Ljubavlju ne preobražava.
Uz sva tumačenja križa ostaje ipak sablazan koju on predstavlja. Križ znači i jedan veliki izazov za našu sliku o Bogu. Isus nam na Križu objavljuje Boga koji s nama trpi, koji ulazi u našu bol te je trpi do kraja i tako preobražava. U dubini svojega srca znamo da je Isus za svakoga čovjeka umro. Nije se suzdržavao. Na križu je sve predao otvarajući se za čovjeka. Kad gledamo Isusa, kako raširenih ruku visi i umire na križu, osjećamo se bezuvjetno voljenima. Njegove raširene ruke također su i poziv da se sakrijemo u njegovoj Ljubavi i tu odmorimo. Kada klečimo pred križem, prestaju sva predbacivanja, i u našem srcu postaje tiho. Tada znamo da je u konačnici sve dobro, jer…
… sve je obuhvaćeno njegovom Ljubavlju.
vlč. Zlatko Sudac