Važan zadatak roditelja je naučiti djecu da dovršavaju svoje postavljene ciljeve, zadaće, obveze i u trenucima kad su im druge aktivnosti privlačnije. Ustrajati i kad je teško i nije zabavno, važno je životno umijeće.
Veliki broj djece, iako znaju da moraju napisati zadaću, lektiru i sl., odnosno, da moraju učiti i kod kuće jer će ih to dovesti do uspjeha ili pozitivnog ishoda, često odugovlače s početkom ili odgađaju takve aktivnosti koje su vezane za određeni rok, a koje doživljavaju i opisuju kao emotivno neprivlačne. Učenici obično navode da u takvim situacijama neuspješno koriste samonagovaranje, primjerice: “Počni već jednom, kreni, ali nikako da počnem ili pokušavam, pokušavam pa onda odustanem i zaboravim”. Često počinju značajno kasnije nego što su planirali (nakon serije, nakon odigrane igrice) obično kasno u svakom smislu.
Kad trebaju početi učiti najčešće pronalaze druge stvari i aktivnosti koje moraju obaviti prije učenja, primjerice telefonirati prijateljima i dogovoriti se za izlazak, utakmicu, odlazak u kino i sl., a takvi razgovori potraju. Drugi ističu da sebi prije početka učenja ugađaju nekim sokom, slatkišem, uglavnom “nečim finim prije napornog rada”. Neki navode da osjećaju da nisu raspoloženi za rad pa čekaju inspiraciju ili da se boje započeti “jer toliko toga ima” pa ništa ne rade i puštaju vrijeme da ide. Obično se u takvim situacijama opravdavaju da oni najbolje rade i pamte pod pritiskom ili “u zadnji čas” po noći ili rano u jutro prije kontrolnog, uglavnom “kad je frka” pa je stoga sami proizvode. Vole se prisjetiti kako su i prošli put kad su koristili sličnu strategiju postigli dobre ocjene. Roditeljima obično prodaju priču da su im neki vršnjaci rekli da i oni tako postižu najbolje ocjene, a uz to “nitko iz razreda još nije počeo učiti pa zašto bi i oni bili drukčiji, a uostalom ima još dovoljno vremena, tek je 22 sata” i sl.
Dakle, radi se o problemu aktivacije, ali i ustrajavanja u aktivnostima, a što znanstvenici povezuju s problemom samoregulacije. Problem odgađanja učenja često se javlja kod onog dijela djece koji su tijekom odrastanja usmjerena na izbjegavanje rada i minimaliziranje truda. Nerijetko je poruka njihovih roditelja: “uči da ne bi morao raditi” ili “nitko se nije obogatio radom” ili “važno se snaći, izbjeći napor i živjeti ugodno i lagodno”. Ovakva djeca preferiraju aktivnosti koje mogu završiti brzo i jednostavno, bez ulaganja truda, pa stoga i postižu slabije školske rezultate, a u životu teže ugodi i brzom ostvarenju ciljeva.
Neki roditelji potiču odustajanje porukama iz dobre namjere, primjerice: “Ako ti se ne da, malo se poigraj pa ćeš onda učiti, ima vremena, knjiga neće pobjeći.” Volja kao motivacijska tendencija neophodna za usmjeravanje i kontroliranje učenja, u suvremenom odgoju je prilično zanemarena. Važan zadatak roditelja je naučiti djecu da dovršavaju svoje postavljene ciljeve, zadaće, obveze i u trenucima kad su im druge aktivnosti privlačnije. Ustrajati i kad je teško i nije zabavno, važno je životno umijeće.
Među uzrocima odgađanja ili odugovlačenja najčešće se navodi nedostatak savjesnosti, samodiscipline, promišljenosti, osjećaja dužnosti i reda.
Najčešće vanjske posljedice odustajanja su slabiji školski uspjeh i napredak, propuštene prilike, a često i narušeni odnosi s roditeljima i nastavnicima. Na unutarnjem planu, sve navedeno može rezultirati samoiritacijom, žaljenjem, očajavanjem pa nerijetko i samookrivljavanjem. Odgađanje aktivnosti često vodi i do odustajanja koje se u literaturi definira kao samoporažavajući obrazac ponašanja koje zbog kratkoročnog zadovoljstva (uživanje, odmaranje, izbjegavanje neugode i teških zadataka) rezultira dugoročno značajnim gubicima (neuspjehom).
Kako uspješni učenici sami sebi pomažu u ustrajavanju u aktivnostima i učenju?
Ni najboljim učenicima sve školske aktivnosti nisu jednostavne, simpatične ni lagane, ali oni, u odnosu na lošije učenike, manje odustaju i pronalaze različite načine i metode da izvrše zadatak do kraja.
Navodimo neke strategije koje uspješni učenici koriste kako bi ustrajali u aktivnostima ili povećali želju za završavanjem zadataka, a za koje se nadamo da mogu koristiti onima koji su skloni odugovlačenju, odgađanju i odustajanju:
-
Postavljanje izazova i podsjećanje na ciljeve učenja
Oni ističu da tjeraju sebe da rade kako bi vidjeli koliko u stvari mogu naučiti ili se nastoje uvjeriti koliko takav rad može biti izazovan. Izazovi obično povećavaju želju za radom pa se preporučuje modificirati zadatke kako bi bili što izazovniji, zanimljiviji i pružali više zadovoljstva. Smatraju da je vrlo izazovno vidjeti mogu li raditi bolje nego prije i postići bolje rezultate, odnosno sebe nadmašiti. Podsjećaju sami sebe koliko je važno za njihovu budućnost da budu uspješni na testovima, završavanju razreda i sl. Želja za postizanjem dobre ocjene, odnosno školskog uspjeha, može biti dobar motivacijski poticaj. Korisno je i naglašavanje razloga zbog kojih se želi završiti zadatak te ponavljanje ciljeva zbog kojih uče ili koje su sebi postavili.
-
Povezivanje sadržaja učenja sa životom, interesima i nagradama
Uspješni učenici navode da im u ustrajavanju u izvršavanju zadataka i učenju pomaže kad pokušavaju shvatiti kako su sadržaji koje uče povezani s njihovim životom, iskustvom ili nečim što vole raditi. Različitim načinima pokušavaju učenje učiniti zabavnima ili se nagraditi nečim ugodnim, odnosno da će raditi ono što požele nakon završenog posla (primjerice nakon toga se mogu slobodno igrati i opušteno družiti s prijateljima).
-
Kontroliranje okoline za učenje
Izvršavanje zadataka doprinosi i smanjivanje straktora (rastresenosti) pa stoga mijenjaju i prilagođavaju svoje okruženje za rad kako bi se mogli lagano koncentrirati na učenje, a što povećava vjerojatnost završavanja zadataka bez ometanja.
Sposobnost učenika da održe i povećavaju volju za uključivanjem i ustrajavanjem u aktivnostima smatra se bitnim za postizanje školskih i životnih rezultata.
prof.dr.sc. Vesna Bilić
Izvor: Glasnik Srca Isusova i Marijina
