Korizma kršćaninu ponajprije znači vrijeme milosti. Milost je u propitivanju posebnosti i snage njegove vjere. Od toga ispita izuzete su »vjerničke riječi«, a više pažnje dobiva uzornost vjere. Svakodnevno je važno da vjera ostane ispravna, cjelovita, bogoobzirna, riječima evanđelja, da bude jaka i sposobna za »žegu i težinu« koju se za dana treba podnositi. U korizmi se živi vrijeme vjere koje može postati koračanje u budućnost u tihoj i milosnoj slutnji spasenja koje dolazi, ali može postati i vrijeme tapkanja na mjestu u tami nejasnih i nedovoljnih osobnih promjena.
U toj nenametljivoj, ali stvarnoj drami, punoj i osobnih intriga, duh pred Bogom razlijeva molitvu i težnju za korizmenom milosti i konačnim raspletom tolikih životnih drama, a kao najvažnije, drame smisla čovjekova postojanja.
Milost je u vodstvu žive Božje riječi kao vječne istine. Ona onome tko je uzima za svjetlo svojim nogama, u teškoj i ozbiljnoj svakidašnjici, u kojoj vjera postaje ranjiva i krhka, daje razabrati što je to od toliko toga prisutnoga u životima ljudi što dolazi od »duha«, a što je što dolazi od »svijeta«. Zove razasute, izgubljene ljude da ih sabere pred sobom. Milost je znati da je odricanje blagoslov, da je trpljenje spasonosno, da je progon za istinu znak pravednosti. Milost je prepoznavati i poštivati prednosti bližnjih. Oduzimanjem prednosti manama, nevoljkosti i zlovolji daje se prednost smislu, ljepoti, snazi, odgovornosti i uspjehu vjere.
Korizma po milosti Božjoj služi svima; služi neslobodnima, slugama tolikih nepravednih sistema, tragačima pravednosti koji je traže u sili i oružju. Služi onima koji mrze, a koji, ako ne upoznaju milosti Božje, ne mogu upoznati promjenu. Služi svima koji kao siromasi ljubavi upadaju u zamke onih koji gledaju na život i srce čovjeka kao kratkotrajnu nasladu i sebičnost. Jednako tako, korizmena milost služi ljudskoj neljubaznosti, škrtosti, nepopustljivosti, osuđivanju i bezdušnosti.
Naposljetku, najveća je milost korizme istina da poslije riječi: »Krivi smo« Bog uvijek nađe načina reći: »Opraštam.«
Ivan Mikolić, Izvor: Glas Koncila
